Slučaj Mamić, ogledni primjer nefunkcioniranja hrvatskog pravosudno-inspekcijskog sustava, nakon gotovo cijelog desetljeća doživio je svoj klimaks. Zdravko Mamić i njegov brat Zoran također dobili su pravomoćni pravorijek Vrhovnog suda koji je potvrdio raniju presudu koja im predviđa visoke novčane i zatvorske kazne za izvlačenje novca iz Dinama. Ono što je deset godina bilo javnom tajnom, potvrđeno je, a Mamić u svom stilu cirkuskog jahača najavljuje kako će kaznu služiti u svojoj »prvoj« domovini BiH – toliko voli napaćeni narod Hrvatske u koji se kleo, da će svoj dug državi odslužiti u susjednoj.

Sve kako je radio Mamić tijekom cijele svoje karijere, u velikoj je mjeri ogledalo toga kako je hrvatska država sve ovo vrijeme funkcionirala. Povezanost s političkim moćnicima, izigravanje obaveza plaćanja poreza, tajna druženja s najvišim zastupnicima hrvatske države, pa na kraju i bijeg iz Hrvatske i ruganje cijeloj naciji kojoj se 30 godina zaklinjao na vjernost. Nije Mamić jedini takav primjer, nego samo jedan od desetaka sličnih. Od Kutlea do nekih hrvatskih generala koji su u bijegu od sustava svjesno gubili glavu, poput Koradea i sličnih, ili pak poput Horvatinčića koji su zauvijek nedostupni pravosuđu zbog rupa u zakonu koje ih štite, što god učinili – na desetke ih je. Svjedočanstvo je to o najmračnijem dijelu hrvatske novije povijesti, u kojoj se s desnicom na srcu izvlačio novac i pravilo građane budalama, a kritičarima poručivalo da će biti prokleti ili da im sa zubi curi nevina hrvatska krv, samo zato što su postavljali legitimna pitanja ili tražili uvođenje reda u sustav.

Mamić, tada još zaštićen kao hercegovački medvjed (ili vuk?) divljao je na hrvatskoj javnoj sceni, a sada je dolijao kao mali zec jer je dio pravosuđa, točnije Vrhovni sud, napokon pokušao dokazati kako je objektivan i neovisan u svom radu. Pod paljbom teške artiljerije predsjednika Republike, Vrhovni sud pokušava dokazati da je neovisan od (bivših) moćnika – ova presuda Mamiću, naime, dolazi u trenutku kad je akter cijele priče, Zdravko Mamić, sam postao potpuno nebitan, a dokazuje se tobožnji integritet, snaga i neovisnost Sessinog Vrhovnog suda, kojeg pak šef države želi razobličiti kao leglo spornih odluka i jezgru problema u pravosuđu.

No, ne lezi vraže, Mamić kao Mamić vraća se u igru u velikom stilu, i većinu sudaca, pa i samog predsjednika Vrhovnog suda, optužuje da ih je podmićivao i da su i sami dio močvare koja nikad nije isušena. Utapajući se, Mamić sada očekivano na dno vuče sve za sobom, ne brinući se više jesu li mu svi ti ljudi do jučer bili partneri u njegovom grijehu. Ako tone on, potonut će i oni, i od takvog beskrupuloznog lika drugo i nije za očekivati. Nije valjda da će imati skrupula sad, kad mu se smiješi KPD Zenica, ako ih nije imao nikad.

Mamić, međutim, ne zna, jer ipak je daleko od Hrvatske već nekoliko godina, da mu ovo više nije era stare HDZ-ove politike i da će njegove riječi o hrvatskim sucima samo pomoći u raščišćavanju pravosudne močvare. Nije samo šef države, naime, taj koji želi reformu u tom okoštalom i mračnom sustavu – takva vrsta promjene još više treba premijeru, i tako Mamić u trećem činu ove drame, i ne sluteći, paralelno pomaže i Milanoviću i Plenkoviću, a najviše odmaže sebi.

Idući, i završni korak, bit će onda kad sustav, nakon što se nepobitno utvrdi da je izvlačenja novca na prodaji igrača Dinama bilo, financijski dug državi vrati i iz džepova tih igrača, naplatom poreza na prihode koji su imali. Nacionalni nogometni heroji, Dejan Lovren ili Luka Modrić, mogli bi biti sljedeći na redu, ali neće biti ni prvi ni zadnji – mnoge su nogometne ikone već zbog poreznih dugova uvaljane u blato u cijelom nizu država. Ogroman je to biznis, u kojem se okreću milijuni eura. Država se još tu treba dokazati jer močvara ne vlada samo pravosuđem, nego i poreznim sustavom i inspekcijama.
Jedino se tako voli domovina – plaćanjem poreza. Kockice objesite o klin, dok se i to ne riješi.