Na kraju krajeva

Pravo i pravila

Siniša Pavić

Lauri, baš kao i onom nećaku barbinom, ostaje utjeha da su se zbog njih pravila mijenjala, ili će se mijenjati, valjda na bolje.

placeholder


Zovem se Laura i ovo je moja ispovijest u trenucima kada proživljavam najgore dane u svojih osamnaest godina života. Jedino više bolno od ovoga što mi se događa na ljetnom roku državne mature bilo bi da mi je netko blizak, ne daj Bože, izgubio život. Ja sam ovih dana usahnula, izgubila sam svoj put u muzičkom obrazovanju koji sam vrijedno gradila godinama, izgubila sam i put vjere da me netko hoće čuti, da netko hoće pročitati moj prigovor.


Ovako u pismu piše Laura Mikić čiji je ispit državne mature poništen jer se na esej iz Hrvatskog jezika potpisala punim imenom i prezimenom. Nije jedina, njih 24 su učinili istu pogrešku pa jednako prošli. Morat će maturu pisati ponovo, a to znači i da će se na fakultete upisivati u jesenskom roku. Samo, tko zna hoće li tad biti mjesta na željenom fakultetu.


Javnost se, jer tako to u nas ide, uredno podijelila i glede ove priče, makar je dojam da je više onih koji ne dvoje da se zbog ovolike greške, ili zbog ovakve greškice treba mladosti uzimat’ godina života. Glupo je zbog gluposti ne poći na Glazbenu akademiju, tim više ako te tamo raširenih ruku čekaju. Glupo je tim više, rezonirali su mnogi, jer je Laura talentirana pijanistica, a takvih svijetu uvijek treba i nema ih mnogo. Uglavnom za kolumniste bilo koje vrste eto teme. No, s vremenom se u kroničara dogodi, ili rodi, taj neki oprez, neki instinkt koji mu kadikad govori da o nekim stvarima i ne treba pisati jer se tu i nema što reći. Ili je oprez, ili se naleti na starog prijatelja čiji je nećak prije koju godinu pao maturu zbog negativne ocjene iz eseja iz Hrvatskog. Prije koju godinu se, naime, zbog toga padala matura. Onda se pravilo mijenjalo i danas možete list s esejem ostaviti posve praznim, a da ne padnete. Momku je loš esej uzao godinu života i nije se imao kome požaliti, niti mu je žaliti se palo na pamet. Danas se, eto, eto može utješiti da je zbog njega i takvih kao što je on, zbog njih koji su šutke pali jer su pravila bila takva kakva su bila, spašeno nešto njegovih vršnjaka koji list s esejem i prazan mogu ostaviti pa da opet prođu. Dobro, barbi mu se još uvijek diže kosa na glavi kad se ta epizoda spomene, ne vidi on tu ni pravde i pravice, pa kako će onda imat’ razumijevanja za talentiranu pijanisticu. S jedne strane puna podrška maturantici, s druge puno razumijevanje za potrebu da je zakon isti za sve. S jedne strane pravila maturske igre koja u očito nesređena, invalidna, okrutna i kruta, taman takva da ih se mijenja i dorađuje, a s druge strane i opet uvjerenje da ih se treba poštivati da su i najgora na svijetu ako su na snazi. Sve taman tako da se preskoči i pusti druge da o slučaju lamentiraju. No, onda se na malim ekranima pojavio Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, pa je u žaru borbe da opravda diskvalifikaciju bez prava na žalbu, da opravda pravilo ili pravila koja možda ni u skladu s Ustavom nisu, otprilike kazao da matura i jest anonimna da se zagarantiraju isti uvjeti za sve. A onda je upitan što ima za reći Lauri kazao: »Ja bih joj poručio da pokuša imati snage i da nadvlada jednu situaciju u kojoj se našla i da iz toga očvrsne i shvati da se u životu događaju stvari koje možda osobno doživljavamo kao uperene protiv nas, ali isto tako shvatit će da se u svakom društvu moraju poštovati pravila i zakoni jer je to jedino jamstvo da će društvo biti bolje. U suprotnom idemo u anarhiju.«




U svakom se društvu, eto, moraju poštovati pravila i zakoni. Nakon toga ostalo je samo lupati po tastaturi. Najlakše bi pritom bilo spomenuti se i opet prve dame koja se nije libila pisati pismo ravnateljici Klasične gimnazije žaleći se na četvorku što ju je profesorica matematike zaključila njezinom sinu. Četvorka je brzo postala petica, taman da se čovjek zapita kakav li bi samo bio scenarij priče s maturom da je umjesto Laure potpis na esej stavio Milanović junior. Dalo bi se spomenuti i svu tu bulumentu političara svake vrste koji su tako marno poštivali zakone što su ih i sami donosili da ih je mali milijun završilo, makar na neko vrijeme, s onu stranu zidova u Remetincu. Ma, kad smo već kod anarhije koja će nam se dogoditi ukoliko ne poštujemo pravila i društva u kojem je zakon isti za sve, činilo se najpametnije konzultirati s kolumnom Viktora Ivančića u tjedniku Novosti starom tjedan dana, u kojoj autor traži pravdu za Emila, ironično dakako. Emil je Tedeschi, sin istoimenog poduzetnika. Emil je zakasnio na trajekt i nije mu se dalo čekati sljedeći. Pa je Emil kasneći na trajekt koji je trebao isploviti iz Valbiske na Krku, nazvao 112, broj Civilne zaštite za hitne intervencije, predstavio se kao pripadnik osiguranja predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i tražio da policija zaustavi isplovljavanje trajekta. A ova je to hitro i učinila. Trajekt je, kako se pisalo, zaustavljen s obzirom na važnost poziva. Dakako da u ovoj priči nema algoritama da te odmah kazne, nema pravila koji te automatski izbacuju iz igre na koju godinu bez obzira čiji si sin i koliki talent, a bome nama ni ravnatelja poput Filipovića da ti poruči da te ovakvi događaji u životu samo očvrsnuti mogu. Samo, ima tu nešto bitnije. S pravom se, naime, Ivančić pita kako je samo moguće da grdosija poput trajekta staje čim barbe s druge strane mobilnog aparata nazove i predstavi se kao dio osiguranja premijera!? I znači li to da bi nam sve bilo normalno da je s druge strane mobilnog aparata uistinu bio pripadnik osiguranja premijere RH!? Samo tjedan kasnije ova je kolumna tako fino legla na priču o maturantici koja se potpisala na esej iz Hrvatskog jezika i pala maturu bez prava na žalbu. Jer priča o Emilu i trajektu posve šarmantno i temeljito demantira sve što Filipović govori o jednakosti, jednakim šansama, o anarhiji u koju će nam društvo ako se pravila ne štuju. Nema tu ni jednakosti, ni jednakih šansi, ali da anarhije ima samo što je mi drugačije zovemo, ako je uopće primjećujemo i ako je nismo neslužbeno ozakonili. Da trajekti staju u stav mirno, nama nikad nije bilo neobično, a kad je tako, onda je priča o pravilima jednostavno šuplja.


Tu negdje malo nakon što je završeno polaganje mature slijedi upis na fakultete za one što su se za željeni fakultete uspjeli izboriti. Dok je roditeljstvo na iglama i dok tjeraju potomkinju sklonu kašnjenju da požuri užasnuti rečenicom sa stranica fakulteta da će izgubiti pravo na upis onaj tko propusti svoj termin, ona je nonšalantna kakva je bila i jučer, kakva je i danas, i kakva će i sutra biti. Na krilima recentnih zbivanja pita hoće li se tko zauzet za nju ako je minut-dva kašnjenja košta prve godine fakulteta. I bome, nastade šutnja u oba staratelja, makar se za jednog da staviti ruku u vatru da bi potegnuo sve veze da je spasi, a za drugog se da pretpostaviti da bi se lomio razapet između želje da ovaj svijet živi uistinu po pravilima i potrebe da bude od pomoći. I zato šutnja, u pomlatka ona tinejdžerski slavodobitna, pri čemu treba reći da velikog razumijevanja za potpis na maturskoj radnji u nje i njenih prijatelja i nema.


Na stranicama portala srednja.hr pak autorski tekst što ga potpisuje Martina Gelenčir. U njemu podsjeća kako slučaj maturantice kojoj je poništen ispit iz Hrvatskog jer je svojim potpisom narušila jedno od temeljnih načela mature, ono o tajnosti identiteta pristupnika, nije jedinstven na ovogodišnjem ljetnom roku, već su zbog istog poteza na isti način kažnjena još 23 maturanta. »I dok za njih nitko ne traži zaobilaženje pravila, nju, jednu od 23, mnogi pokušavaju gurnuti u povlašteniji položaj«, piše autorica u koje je godina, po svemu sudeć’, taman toliko da svoje polaganje mature itekako dobro pamti. Pri tom se pita zašto javnost traži da se jednoj učenici od mogućih više desetaka koji su sankcionirani progleda kroz prste, pa pita zar nije promašeno tražiti da se pravila različito primjene samo na nju jer je talentirana u glazbi, pa veli odakle ideja da među onima kojima se dogodilo isto što i Lauri nije netko jednako talentiran za informatiku recimo ili pisanje poezije. »I zašto bi itko u slučaju Klasične i mijenjanja ocjena iz petnih žila vikao da neki učenici ne smiju biti povlašteni i da je nužno se propisi primjenjuju isto na sve, a sada u povlašteni položaj pokušavao gurnuti jednu«, zaključuje autorica, pa nas, hoćeš-nećeš pomalo stavlja pred zid u koji nemoćno buljimo godinama suočeni s kojekakvim ‘trajektima’ i sličnom poštivanju reda i poretka.


A jesu li nam to djeca bezobzirna skroz, bez imalo osjećaja za pravdu i njene nijanse, ili možda od njih konačno krene i profunkcionira to društvo u kojem će zakoni i pravila jednako vrijediti za sve!? Za sad se čini da nikom od njih na pamet ne bi palo zaustavljati prometala pozivajući se na premijera ili već nekog sličnog mu ranga. S obzirom na to do čega smo se doveli i to malo čini se veliko u zemlji gdje riba vazda smrdi od glave. Lauri, baš kao i onom nećaku barbinom, ostaje utjeha da su se zbog njih pravila mijenjala, ili će se mijenjati, valjda na bolje.