Drugarice i drugovi, sretan vam Dan antifašističke borbe, napisao je Vedran u onu WhatsApp grupu satkanu od članova koji mahom tu diskutiraju što o sportu, što o dobrom zalogaju. On je taj koji podsjeća društvo da ima i bitnijih stvari u životu. Evo nekidan je tako Ivanu, jedinom pomorcu u tom društvu, poželio sretan Dan pomoraca, a da nije njega svi su izgledi da se nitko nikome ama nikad rođendana ne bi sjetio. Vedran je naša savjest. A savjest zna koliko je bitno svaki se dan sjećati koliko je borba protiv fašizma svake vrste važna.

– SFSN – odgovorio je porukom Roko.

– Šteta što smo odustali – na to je napisao Vedran.

I to je zazvučalo toliko tužno da te namah razoruža. Rezignacija, zar ne, tako se kaže!?

– Bit’ će to opet, samo će se, možda, drukčije borba zvat’ – spašava donekle stvar Pavo.

Ostatak članstva je odšutio sve. Blagdan je, ne radi se, a turizam je tek počeo i plaže su idealne za kupanje. Poslije će poslati u grupu slike s plaža, s unucima, suprugama, s paštetom i pomom. Uvijek se, uostalom, zlo događalo nekom drugom, sve dok nam se nije prišuljalo toliko blizu da se više i nema kud. Tko bi se bavio fašizmom pa da mu odmah nabiju na nos komunizam i da u čas razlike više nema ama nikakve između povijesnog zla i civilizacijskog dosega. Tko bi se usudio išta reći, kad se ni o nogometu ne smije više ništa kritički kazati da vas momentalno ne razapnu kao običnog denuncijanta i onog koji mrzi ovu zemlju. Jer da je ne mrzi, držao bi jezik za zubima.

U Americi, Meksiku i Kanadi igra se Svjetsko prvenstvo. Hrvatska reprezentacija se pati kako se odavno patila nije. Modrića su ipak stigle godine, Gvardiol igra, makar je do jučer liječio slomljenu nogu, Kovačić igra, premda je njegova alibi igra ispeglana do savršenstva da bude neučinkovita skroz, a to što pravog centarfora nemamo problem je star koliko je star slučaj Livaja. Ništa se mijenjali nismo, dok su drugi, ako ništa, odlučili mahnito trčati po terenu onako kako trče recimo reprezentativci Zelenortskih otoka. Nije se zato promijenio ni običaj da se vazda ima neki Pedro, neki krivac za sve, neko momče posve nevino kojeg će se kinjiti kad stvari krenu po zlu makar bio najbolji na svijetu. Tim bolje ako je najbolji na svijetu, jer će poruka odaslana domobranima u »obitelji« biti efektnija, snažnija, prijeteća skroz. Umjesto da se od Vuškovića radi priča vrijedna ugleda i mali milijun eura, ubiše se mnogi od truda da ga pokopaju. A selektora nigdje da stane ispred svoga momka. Zašto bi, ako je onomad Ćiro znao tako galvanizirati svoje momke, zašto ne probati opet, i opet, i opet. I zašto ne izmoliti osamsto krunica i ponijeti sa sobom na put petsto raspela da nam pomogne kad nitko drugi neće. I sve je to u redu, i sve je već viđeno, ali je pomalo već iritantno da se na svaki pokušaj drugarske kritike, krajnje dobronamjerne, odgovara frktanjem, ljutnjom, prezirom i javnim prozivanjem svakog tko za Hrvatsku nije. Ništa nema lakše nego prozvati neistomišljenike neprijateljem svetinje. A kada vas jednom etiketiraju, onda vas u društvo više neće, sve da Maradonu uskrsnete i privolite ga da odjene kockasti dres. I kako je nogometu, na tom reprezentativnom nivou pogotovo, tako je, recimo, i u Saboru.

Elem, zastupnici stranke Možemo! osmislili su zakonsku inicijativu sa željom da se povećaju mirovine 20 posto za oko 70 tisuća građana koji imaju status hrvatskog branitelja i koji su umirovljeni prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, a ne prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji. To su oni koji su se poslije ratovanja odlučili vratiti svome poslu. To bi donekle ispravilo očitu nepravdu, jer oni koji su otišli u mirovinu po odredbama posebnog braniteljskog zakona, njih oko 72.000, primaju prosječnu penziju od 1.400 eura, uz nepunih 19 godina staža, dok s druge strane blizu 70 tisuća branitelja s mirovinama stečenim iz rada ima prosječnu penziju od 645 eura, dakle, na razini opće umirovljeničke populacije. U najkraćem, i ako je laik dobro shvatio, u pravu su zastupnici stranke Možemo! kada kažu da ovim ne traže da jedni budu vrjedniji od drugih, već traže da svi branitelji budu jednako poštovani i vrednovani, bez obzira na njihovu politiku, svjetonazor, životni put ili osobne izbore. Ali avaj i kuku i neš’ majci! Digli su se zastupnici HDZ-a i njihov partneri, štono bi se reklo, na stražnje noge, pa van svake logike osuli drvlje i kamenje na Možemovce i njihov prijedlog zakona. »Dosta je hrvatskim braniteljima marifetluka Možemo!« »Jedini problem je stranka Možemo! i njihova licemjerna borba za prava branitelja!« »Vi, Možemo!, unosite nemir i činite i želite podjele među hrvatskim braniteljima!« »Brinete za branitelje, a zabranjujete da se pjeva ‘Bojna Čavoglave!« »Ovaj put su empatija i tuga kod Možemo! lažne, a stvarne su bile kad je umro Josip Broz« »Možemo! samo želi podjelu među hrvatskim braniteljima.« Josip Đakić je zato bio do boli iskren kazavši otprilike da je prijedlog dobar i da bi ga podržao, samo da ne zna od kog dolazi. Ovako, nema šanse.

Inače, Vlada je odbacila prijedlog uz obrazloženje da se povećanje, i to bitno manje od 20 posto, ne bi ticalo 70.000 nego 9.000. Zašto je 9.000 problem, a 70.000 možda i nije, ostat će vječna dilema. No, ono što je saborska rasprava pokazala jest obrazac koji se provlači kroz sve, a obrazac kaže da samo jedna strana ima pravo na istinu, na branitelje, na kreiranje stvari za život bitne, na nogometnu taktiku na koncu. Branitelji su samo HDZ-ovi, nogomet je vlasništvo isključivo »obitelji«, a antifašizam valja samo ako se usput spomene kako s druge strane stoji krvoločni komunizam. Za to vrijeme, onako ispod žita i uz prešutni blagoslov onih kojima je eto dosta svih ekstrema, buja loše svake vrste.

Može se jer sve je dotjeralo dotle da možeš biti i kandidatkinja za sutkinju Ustavnog suda, ali ne možeš izbjeći da te napadnu žestoko zato što smatraš da je »pozdrav« Za dom spremni neprihvatljiv.

»Pozdrav ZDS je objektivno protivan ustavnoj zabrani govora mržnje, znamo da je to službeni pozdrav jedne kvislinške, fašističke tvorevine, kao što znamo da se tako odaje priznanje pripadnicima HOS-ovim postrojbama koji su doista dali svoj veliki obol u Domovinskom ratu, no nemoguće je prepoznati njihovo herojstvo tako da se abolira korištenje pozdrava koji je fašistički pozdrav«, istaknula je, kako prenosi Hina, Ana Horvat Vuković odgovarajući na pitanja zastupnika. I ništa tu nije sporno, baš kao što ništa sporno nije ni u njenoj konstataciji kako ne postoje nikakve razlike između pozdrava ZDS i »Sieg Heil«, ali ima tko će je naučiti da nije ona ta koja propisuje granice. Pa joj na nos nabiše petokraku, i dvostruku konotaciju, valjda užasnuti s tim što govori, a reče: »Ne prihvaćam tezu o dvostrukim konotacijama, moj otac je pravi hrvatski dragovoljac s više od 1.400 dana u Domovinskom ratu, pripadnicima HOS-ovih postrojbi dugujemo vječnu zahvalnost, no ne dugujemo da taj pozdrav rehabilitiramo.«

Na maloj WhatsApp grupi Dan antifašističke borbe prošao je uz mrvu žala i puno truda da se izbjegne zamaranje temom. Koji dan kasnije napustila nas je Slavenka Drakulić ona koja se cijeli život protiv nevaljanog borila.

– Jesi li poznavao Slavenku – pita pomladak.

– Ne. Viđali s jesmo, ali ne – nemaš što nego priznati.

Ali na regalu ima nešto njenih knjiga. Čini se da će ih derište čitati. Jer, neke borbe, za ono svima bolje, su u vjekove, samo se katkad drukčije zovu.