Obilježili smo jučer 1. maja. Praznik rada. Netko je odmarao. Netko je jeo grah. Ali svatko je barem ono tangentalno ipak na neki način osjetio da je riječ o prazniku kojim se slavi i obilježava borba za bolje radne uvjete onih koji žive od svoje plaće. Onih koje je politička klasa potpuno zaboravila i zanemarila.

Problem je onih koji žive od svoje plaće taj što oni i njihovi problemi politiku ne zanimaju. Odnosno, zanimaju na razini da optužuju one koji su na vlasti da nimalo ne mare za one koji žive od svog rada. A kada dođu na vlast rade isto. Recimo, u Hrvatskoj u 36 godina demokracije pojavila se samo jedna stranka koju bi se moglo nazvati socijaldemokratskom. Naravno, ne samo po imenu jer ovaj pridjev postoji u imenu nekoliko domaćih političkih stranaka. Ali samo su Hrvatski laburisti bili pokušaj ostvarivanja one stare socijaldemokracije nalinkane na sindikate i na konkretno djelovanje u zaštiti prava onih koji žive od svog rada. To što je neslavno propala govori naravno najviše o njoj i njenim liderima koji su se međusobno razišli, da ne kažemo posvađali. Ali govori i o tome koliko je društvo nesposobno uopće obratiti pažnju na teme koje su laburisti gurali. Ali bila je to jedina takva stranka i zaista je šteta što su na kraju propali.

Današnje se lijeve stranke i njihovi čelnici koji se kite lijevom frazom, od onih umjerenih pa do fejkera s krajnje ljevice, neizmjerno više zanimaju za sve moguće svjetske trendove – globalno zatopljenje, utjerivanje političke korektnosti do krajnjih granica, LGBTQ+ problematiku, najmanje od najmanjih manjina, sudbina Europske unije – a potpuno su ravnodušni prema tome kakvi su radni uvjeti blagajnice u trgovini gdje kupuju osobne namirnice ili osobe u call centru gdje se raspituju oko problema nastalih u njihovoj internetskoj mreži. Ili uostalom svi oni koji žive od plus-minus prosječne plaće.

Pa se onda čude kada takvi ljudi sve više počinju glasati za desne i krajnje desne opcije koje su naravno najgori fejk, ali barem na verbalnoj razini izravno govore o potrebi zaštite radnih mjesta i o tome kako ih zaštititi. A kada je radno ovisno stanovništvo reagiralo na te fraze, iz takozvanih progresivnih redova dolazile su samo uvrede na njihov račun. Jedna od poznatijih je ona koju je izrekla notorna Hillary Clinton. Naravno, nije ona jedina. Tako se ponaša cijela lijeva elita na razvijenom i onom manje razvijenom Zapadu. Traje to već desetljećima. I kako izgleda trajat će i dalje. Sve, baš sve upućuje na to. Uglavnom, nakon pada komunizma pa sve dosad potpuno se ugasila priča o tome kako zaštititi prava radnika. Pokušava se u zapadnom društvu prodavati potpuno lažna priča da je u njima na djelu meritokracija. U smislu da je svatko kovač vlastite sreće. Svi imaju priliku pa tko uspije uspije, a tko ne uspije, sam si je kriv. Kao kada je Tony Blair, čovjek koji je moguće najviše pridonio promicanju ove doktrine, u jednom trenutku za društvo u Velikoj Britaniji ustvrdio da su svi njeni stanovnici »sada srednja klasa«. Naravno, nešto takvo je mogao reći samo netko rođen u višoj srednjoj klasi, obrazovan u jednoj od najboljih privatnih srednjih škola i kasnije bio polaznik jednog od najboljih sveučilišta na svijetu.

Naravno, nitko normalan ovdje ne govori o tome da se treba vratiti na nekakav revolucionarni socijalizam. To je pokušano i nakon velikih žrtava sasvim je zaslužno propalo. O tome govore fejkeri na dobrim državnim plaćama bez ikakvog osjećaja za realnost i bez ikakvog osjećaja odgovornosti. Ono što je potrebno da se netko u političkom establišmentu konačno počne ozbiljno baviti ovim stvarima i u Hrvatskoj i u cijelom svijetu. Uglavnom, s malim zakašnjenjem sretan nam praznik rada. Proveli smo ga odmarajući, što baš i nije slučaj u svim zemljama na svijetu. U Hrvatskoj se njegova proslava svodi na to i na besplatni grah. Nije za to kriva samo politika. Odgovorni smo svi mi. Dopustili smo si da nas takve teme ne zanimaju, iako one imaju izravne veze s našom sudbinom. I to na najizravniji način.