Potopljeni brodovi, brodske havarije, izazivaju trajan interes, poput »Titanica« koji je obilježila tragedija i pogibija brojnih putnika i posade. »Titanic«, čije je preživjele spasila »Carpathia« koja je plovila na redovnoj liniji Rijeka – New York, potonuo je 1912.

Tri godine kasnije dogodila se brodska nesreća prilikom ekspedicije na Antarktik, no svi članovi posade naposlijetku su se spasili. Jedrenjak se znakovito zvao »Endurance« (izdržljivost), a ekspediciju je pod britanskom zastavom predvodio Sir Ernest Shackleton, karizmatični pustolov, koji se na taj put otisnuo 1914., zajedno sa 27 članova posade koje je sam birao. »Endurance« je priča o otpornosti, izdržljivosti i sposobnosti preživljavanja u dugotrajno teškim i neizvjesnim uvjetima.

Puno je knjiga napisano o ovom događaju, a jednu od njih napisao je Alfred Lansing, još 1959. godine, temeljem dnevničkih zapisa članova posade. U hrvatskom je prijevodu Lansingova knjiga objavljena nedavno (2026.), u izdanju Geromara iz Svete Nedelje, pod nazivom »Endurance – Nevjerojatan podvig Ernesta Shackletona i njegove posade«.

Prijevod potpisuje Snježana Ivić Gerovac. Slučaj »Endurance« je stvarni događaj. Riječ je dakle o dokumentarističkoj prozi pustolovnog karaktera. Brod je potonuo 1915., nakon što je mjesecima bio zaglavljen među santama Weddellovog mora.

Posada je potom deset mjeseci preživljavala u najgorim mogućim uvjetima, na snijegu i ledu Antarktika, da bi se na koncu ipak spasili, što je bilo čudo, nevjerojatni podvig.

Stotinjak godina kasnije, 2022. godine, pronađena je olupina potonulog broda, relativno uščuvana, s dobrim stanjem drva i čitkim imenom. To je aktualiziralo priču koja cijelo stoljeće intrigira istraživače, znanstvenike, pisce, ali i ekonomiste i menadžere.

»Endurance« se naime proučava na vodećim poslovnim školama kao case-study za krizni menadžment i upravljanje kompanijama u teškim i neizvjesnim tržišnim uvjetima.

Proučava se način na koji je Shackleton nastavio upravljati posadom i nakon što im je brod potonuo te kako su se pod njegovim vodstvom naposlijetku svi izvukli.

Kada je zadobio takve rane da je bilo izvjesno da će potonuti, posada nije imala druge nego brod napustiti i iskrcati se na sante leda. Led im je dakle prvo uništio brod, a potom poslužio kao splav, svojevrsno utočište.

Mjesecima su se prilagođavali nesmiljenim uvjetima, pucanju tih santi, smjeru vjetra, morskim strujama i polarnoj hladnoći. Razvili su međutim način života koji im je omogućio da prežive.

Led, zima, polarna noć, povremena glad, žeđ, ozljede, strah, očaj, nostalgija, ali ipak bazični optimizam i vjera u povratak održali su ih nekako na životu. Bilo je tu puno padova i manje uspona.

Izmjenjivale su se etape potpunog beznađa i one u kojima se budila nada. Najgore je bilo čekanje… Bilo je nesuglasica, ali prije svega suradnje i timskog rada.

Shackleton nije bio samo šef, ekonom i organizator, morao je biti i psiholog, od toga da zna čiji bi ego mogao praviti probleme, do toga kako složiti posadu u šatore po principu najmanje vjerojatnosti sukoba.

Za Shackletona pisac kaže da se »od svih njihovih neprijatelja – hladnoće, leda, mora – ničega nije bojao više od niskog morala među ljudima.« (str. 99.) Duhovna hrana bila je važna kao i prava, iako je glad bila jedan od najgorih neprijatelja.

Isto tako, morao je sve pokazivati vlastitim primjerom, pa se, ako se trebalo žrtvovati, žrtvovao prvi, a tek onda solidarnost tražio od drugih. Nitko nije bio povlašten.

Svi su, bez obzira na bivšu brodsku hijerarhiju, bili jednaki, svi su dijelili iste poslove u istom omjeru, pridonosili i surađivali. Nije bilo važnijih i manje važnih: bili su samo ljudske duše izgubljene u polarnom moru na kojem su noći i dani izgledali isto, a monotoni prizori vodili u ludilo.

Najbitnije je bilo održati kakvu-takvu rutinu, privid normalnosti. Ljudi su morali biti nečim zaposleni kako bi imali što manje vremena razmišljati. U tako beznadnim uvjetima planirati je bilo opasno.

Nisu mogli ni na što utjecati, osim sami na sebe: kako će reagirati na situaciju u kojoj su se našli. Ključno je bilo strpljenje. Imali su cilj, no išlo se dan po dan. Ako je dan bio lijep (bez dodatnih turbulencija), i to što su bili živi, već je bilo puno.

Trudili su se održavati društvene veze pa se navečer naglas čitalo ili bi zapjevali uz bendžo, za koji je Shackleton naredio da se posvuda nosi iako je bio težak.

»Endurance« se proučava kao studija slučaja u kriznom menadžmentu, no ovu je priču o preživljavanju moguće čitati i kao način kako se nositi s dugotrajnim nedaćama u životu pojedinca, teškim i nepredvidljivim okolnostima, a da se sačuva razum i moguće izađe kao pobjednik.

Čitati pak »Endurance« u uvjetima toplinskog vala, neću reći da hladi, međutim, dodatno otežava uživljavanje, iako klimatski ekstremi sve više zaokupljaju naše misli i maštu, kao distopijski scenariji koji prijete.

Ovo je dakle knjiga čija poanta nije u cilju, jer znamo kako će završiti: izvukli su se nekako na koncu svi. Poanta je u putu do tog cilja, kako ga se prevaljivalo, odnosno u tehnici preživljavanja koju je razvio kapetan bez broda.

Povijesno zanimljiva je i činjenica da se »Endurance« otisnuo pod britanskom zastavom, a dozvolu za ovu ekspediciju, koja je trebala završiti za mjesec dana a protegla se na čitavu vječnost, dao je sam Winston Churchill.

Tada je bio prvi lord britanskog Admiraliteta, a budući da je taman započinjao Prvi svjetski rat, Shackleton je mislio da bi možda bilo neprimjerno putovati. No, od Churchilla je stigao telegram sa samo jednom riječi: »Proceed« (Nastavite).

Tako se »Endurance« otisnuo i na koncu otišao u povijest. Churchill i Shackleton slučajno dijele i godinu rođenja, no dok je Shackleton svoj podvig napravio 1915., a umro samo sedam godina kasnije, Churchill je u povijest ušao za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se kao premijer Velike Britanije odmah i odlučno suprotstavio Hitleru.

Churchillovi se govori također proučavaju kao primjer motivacijske moći govora, a posebno je poznato ono njegovo: »Borit ćemo se i na plažama… nikada se nećemo predati.«

To je bila točka preokreta, ključan moment otpora nacizmu, koji nikad nije pokorio Britansko otočje, na ponos i primjer generacijama. Govor je to koji je preokrenuo tijek rata i pridonio pobjedi slobodne Europe nad najvećim zlom.

Poznata je i Churchilova izreka, ako hodaš kroz pakao, nastavi hodati. To baš podsjeća na temu »Endurancea«, broda čiji je nomen postao omen posade. »Endurance« nas uči da koliko god bilo teško, treba ići dalje, samo nastaviti, iz dana u dan, bez prevelikog analiziranja. Strpljenje, upornost i rutina života sama po sebi, naprosto bivanje u vremenu iz kojeg ne možeš, splav života negdje moraju dovesti.

Knjiga je dinamična, tečno pisana, čemu na hrvatskom jeziku pridonosi odličan prijevod. Kako sama prevoditeljica navodi, »Endurance na engleskom jeziku znači sposobnost da se izdrže dugotrajni napori, bol, stres ili nepovoljni uvjeti bez odustajanja ili pucanja.« (str. 15.)

Saznajemo da se brod izvorno zvao Polaris, ali ga je Shackleton preimenovao u »Endurance« u skladu s motom svoje obitelji Fortitude vincimus – »Pobjeđujemo izdržljivošću«. (22.)

Tekst je pun efektnih slika i vjernih opisa. Na jednom mjestu Lansing kaže: »Na cijelom svijetu nema usamljenosti strašnije od one u polarnoj noći. To je povratak u ledeno doba – nema topline, nema života, nema pokreta.« (str. 47.)

Dočarane su melankolija, depresija, osjećaj da se nema kamo. Kad su napuštali oštećeni »Endurance«, Shackleton je nosio Blibliju i dramatično proglasio početak nove, daleko teže etape…

Napravio je potom plan s kojim su svi bili upoznati. Znao je i da posadu treba zaposliti, stvoriti privid kakve-takve rutine. To što su nakon deset mjeseci pasivnog plutanja morali s broda predstavljeno je čak i kao svojevrsno olakšanje, kao suočavanje s istinom.

Sada su znali da su prepušteni sebi. Shackleton je naredio da se baci sve suvišno. Sve ono što bi se u civilizaciji smatralo dragocjenim, zlato, novac, a ovdje nije imalo baš nikakvu vrijednost.

Pritom se on prvi lišio svoje imovine. Uzeli su nužne zalihe, uspomene, dnevnike, i – bendžo. U kasnijim odlascima na brod, dok još nije skroz potonuo, uzeli bi još i pokoju knjigu.

Temeljem proučavanja ranijih putovanja Shackleton se, navodi se, »uvjerio da su oni koji su se opteretili opremom za sve nepredviđene situacije prošli mnogo gore od onih koji žrtvovali potpunu opremljenost kako bi se brže kretali.« (str. 74.)

Za sve moguće situacije i rizike ionako se nemoguće opremiti, sudbina je uvijek korak ispred. Onda je bolje odbaciti prtljagu i kretati se brže, okretnije i lakše.

To je pouka i za biznis. Nema sigurnosti. Organizacije koje nisu opterećene starim obrascima brže se prilagođavaju novim, kako dolaze. One koje to nisu kadre, gube korak.

Bila je to borba za opstanak, surovi lov da bi se domogli hrane koja je značila život. I oni najosjetljiviji morali su se prilagoditi jer bi shvatili da izbora nema. Worsley, jedan od članova posade, zapisao je u svoj dnevnik: »Zadivljujuća je brzina kojom netko može potpuno promijeniti svoja shvaćanja… i prilagoditi se životu u barbarskim uvjetima.« (str. 77.)

Razradili su scenarije, uključujući i najcrnji od crnih. Shackleton je ljude dobro poznavao, iako ih je birao posve intuitivno. Praktički je izradio njihove psiho-profile, pa je onoga koga je smatrao najproblematičnijim držao najbliže sebi.

Posada je imala povjerenja u šefa, koji je bio jedan od njih. Nije dijelio ljude ni po staležu ni po brodskoj hijerarhiji. U nevolji su svi radili zajedno, svi su bili jednaki, uključujući i njega samog.

To mu je priskrbilo njihovo povjerenje. »Htio je biti blizak svojim ljudima.« (str. 95.) Što se tiče nostalgije za domom i normalnim životom, ona se nadavala prije svega kroz osjetila, miris trave, cvijeća, pite od jabuka… (97.)

Bio je to povratak prirodi u najbrutalnijem mogućem obliku. »Endurance« je pak opisan kao »umirući brod koji je u agoniji plakao« (10.), a sante leda (135.) kao »pijani divovi…«