Ovog tjedna domaća je politička scena u jednom svom segmentu napravila cijeli krug. Naime, otkad je postao predsjednik HDZ-a i premijer prije šest godina, Andrej Plenković meta je napada da je on čovjek Bruxellesa poslan u Hrvatsku da zastupa interese tamošnjih gospodara. Ti su napadi bili brutalni, vrlo često i na osobnoj razini. Posebno su oporbenjaci, a naročito oni desni, jako inzistirali na tome. Cijela medijsko politička ekipa bliska desnici, a mora se priznati u nekim slučajevima i ljevici, već godinama jaše po priči da je Plenković poslan u Zagreb s posebnom misijom koja navodno nema veze s istinskim hrvatskim interesima. Bilo je sve to zaista nisko i krajnje je zagadilo domaću političku scenu. To Hrvatskoj zaista nije trebalo. Zaista se moglo bez toga. Hrvatsko bi društvo bilo puno zdravije da toga nije bilo. Zbog svega toga nepotrebno je da premijer sada koristi iste metode kojim ga je oporba godinama grubo napadala. Osim što su one loše za društveno ozračje, one su se kao političko oružje pokazale prilično beskorisne.

Javna je tajna da je vanjski faktor imao ulogu u okupljanju oporbe krajem devedesetih. O tome je, uostalom, više puta javno govorio tadašnji američki veleposlanik William Montgomery. Međutim, i dobar dio vodstva HDZ-a tada je bio na vezi sa zgradom na zagrebačkom Zrinjevcu gdje je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća bilo smješteno američko veleposlanstvo. Navodno, čak i oni za koje to javnost nikad ne bi pomislila. A bez obzira na to, neki su iz tadašnje vladajuće stranke optuživali oporbu da se okuplja u američkom veleposlanstvu. Na kraju je oporbena šestorka po modelu dva plus četiri odnijela uvjerljivu pobjedu. Došla je samo na korak od dvotrećinske većine u Saboru što je najveća parlamentarna pobjeda u svim dosadašnjim izborima koji su se provodili po aktualnom izbornom zakonu.

Plenković je već godinama na meti svojih političkih protivnika koji ga napadaju na način na koji on sada napada njih. Međutim, kako je politika gotovo po svojoj definiciji prepuna paradoksa, tako se i u Hrvatskoj 2020. dogodilo da su ti napadi na Plenkovića na kraju u dobroj mjeri naštetili onima koji su ga na taj način napadali. Stvar je u tome da je dio birača Plenkovićevu bliskost s briselskom elitom i dobre odnose s tamošnjim čelnicima ocijenio njegovom snagom, a ne političkim hendikepom. Ispao je kao čovjek koji se druži s europskim moćnicima pa je dobar dio ljudi zaključio da bi oni i cijela Hrvatska od toga mogli imati i neke koristi. Bio je to sigurno, pored epidemije korone i katastrofalno vođene izborne kampanje oporbe, jedan od važnijih razloga za uvjerljivu pobjedu HDZ-a. Naprosto, Plenkoviću je oporba napravila uslugu pojačavajući već postojeći dojam da se on bolje od njih snalazi po briselskim hodnicima. I koji bi takav Hrvatskoj mogao donijeti veće koristi od oporbe čiji čelnici nisu na ti s Charlesom Michelom i Ursulom. Naravno, insinuacije da su bliski Putinu neće pomoći oporbi, ali im neće ni puno naštetiti.

Osim što je beskorisna metoda optuživanja političke oporbe da je u vezi sa stranim faktorima, štetna je za društvo. To dovodi do daljnje balkanizacije politike. Dokle to vodi, može se ovih dana lijepo vidjeti na našoj istočnoj granici. U srpskom entitetu BiH u tijeku je prava politička drama u kojoj se vlast i oporba međusobno optužuju da su eksponenti stranih interesa. Kako će to tamo završiti, teško je reći. Ali situacija u kojoj se sve strane optužuju da su na plaći stranih obavještajnih službi lako može prijeći u to da će se izborni pobjednik odlučivati na ulici. Po modelu tko ostane stajati, taj je pobjednik. Naravno, Hrvatska kakva god da je, ipak nije Republika Srpska. Ali opet politika ipak ne bi trebala biti bitka svim sredstvima po modelu »tko će koga« kako je to davno delikatno definirao drug Lenjin. Posebno ne kada je u pitanju zemlja članica EU-a u trećem desetljeću 21. stoljeća. Tim više što onome tko pribjegava takvoj taktici ona i ne donosi neke velike koristi. A može i njemu zajedno sa svima nama nanijeti prilične štete. Teško da će itko u Hrvatskoj kupiti priču o tome da oporba radi za Putina. Posebno kada se zna da ona pogrešnim potezima često radi za samu vlast.