Kad čujemo Frankenstein, prvo pomislimo na čudovišnog stvora iz romana i filma. Međutim, Frankenstein je prezime znanstvenika koji je stvorio čudovište, a ono je ostalo bezimeno. Znanstvenik Victor Frankenstein, fiktivni lik iz romana Mary Shelley, ostvario je jednu od središnjih fantazija 18. i 19. stoljeća, preobrazbu mrtve materije u živu. U podnaslovu Frankenstein ima nadimak Moderni Prometej: drevni je ljudima donio vatru, unio svjetlo, a ovaj moderniji beživotno doveo među ljude, oživio mrtvo. Iako, dakle, ime Frankenstein pripada znanstveniku, obično se koristi za njegovog stvora. U tom triku zrcali se jedna od glavnih tema romana, tvorac (Frankenstein) gubi vlast nad svojim djelom (stvorom, čudovištem). Autorica romana je Mary Shelley, supruga čuvenog romantičarskog pjesnika Percyja Bysshea Shelleyja i kći jedne od utemeljiteljica feminizma Mary Wollstonecraft. P. B. Shelley je pjesnike odredio kao »ogledala sjena koje budućnost baca na sadašnjost« i po toj sposobnosti da poveže intuiciju i inteligenciju, Shelley je držao da je pjesništvo dublje od znanosti. Danas, na prijelazu iz četvrte u petu industrijsku revoluciju, roman Mary Shelley čini se kao jedan od tekstova koji bacaju sjenu budućnosti na našu tehnološku današnjicu.

Usporedbe Frankensteina i UI-ja ionako su već dosta učestale. Kao u »Terminatoru«, miješaju se budućnost i prošlost, kako strojevi – koje je stvorio čovjek – ne bi preuzeli vlast nad ljudima. Slučajno ili ne, prvi dio »Terminatora« izlazi 1984. godine, u Orwellovoj distopijskoj godini. Kao i stvor doktora Frankensteina, prvi model Terminatora kombinacija je neživog i živog (kiborg), a šalje ga umjetna inteligencija iz, nama sve bliže, 2029. godine. Upravo je tu godinu Ray Kurzweil proglasio godinom tehnološke singularnosti. Tada će, navodno, biti izbrisana razlika između ljudske i neljudske inteligencije. Zasad, umjetna inteligencija još uvijek odgovara na pitanja samo prema statističkim obrascima redoslijeda riječi iz tekstova koje koristi, a koristi materijal s interneta. No, ovisno o tome što »zahvati« i što je temelj za njen odgovor ili (re)interpretaciju, korisnik će dobiti odgovor koji uključuje neke fakte, činjenice, ali i već gotov tekst u obliku određenog narativa koji može ili ne mora biti više ili manje pristran (predrasude; bias). Znači, za razliku od pretraživača koji nude natuknice koje sami biramo i mentalno raspoređujemo, ovdje dobijemo gotovu priču, onako kako ju je umjetna inteligencija odlučila složiti, ovisno o brojnim parametrima.

Kao i u životu, u komunikaciji i tekstovima običnog jezika, kojima se kompjuter ovdje između ostalog koristi, i kao izvorom informacija, ali prije svega da vježba ljudske performanse, način pisanja, razmišljanja, slaganje rečenica – činjenice su omotane kontekstom, pripovjednim tonom, narativom koji slaže govornik. U slučaju umjetne inteligencije pripovjedni tonovi su svojevrsna višeglasja, složena od materijala koji su poslužili za slaganje odgovora. U tim je materijalima sadržan nečiji kognitivni rad ili zajedničko znanje (što je drugo važno pitanje), ali i moguće predrasude. Imamo dakle spoznajni problem, ali i etički i ontološki, te još brojne probleme. Spoznajno, nije teško provjeriti »golu« činjenicu, primjerice godinu u kojoj se nešto zbilo, mjesto događaja i slično, no teže je dekodirati narativ i »sastrugati« svaku pristranost, odvojiti mišljenje i vrijednosni sud koji utječe na pripovjedni ton od istine. Može li se to uopće? Zato je presudna ne samo medijska već šira čitalačka pismenost iz koje sve proizlazi, ali i politička pismenost i svijest o tome da sve što do nas dopire proizlazi iz određenog konteksta. Svijest. Humanističke znanosti definiraju »human«, njegove prednosti i nedostatke, njegov opseg i područje kritike: umjetna inteligencija samo je naš odraz.

Imamo, reklo bi se, umjetnu inteligenciju kakvu zaslužujemo. Otud i izreka »nije bitno što kaže, nego tko kaže«. Kako bi rekli Thaler i Sunstein u »Poticaju«, ne postoji neutralan plan, pa je, rekao bi iz posve suprotne perspektive Stuart Hall, važno razvijati svijest o dekodiranju konteksta koji nas žele učiniti dijelom nečijeg plana i programa. Riječ je o razbijanju mentalnih programa koje smo nesvjesno usvojili, ali ustvari je riječ o razbijanju obrazaca kulturne hegemonije (Gramsci), odnosno dekodiranju već vrijednosno kodiranog sadržaja koji se uvelike preselio na internet, a njegov se domet preko UI-ja prebacuje preko granica spoznaje i postaje puno šire pitanje. Da, imamo posla s većim storytellerom no što je itko sam ikad bio, sa svojevrsnim Borgom kolektivne (ne)svijesti u kojem se pojedinac može utopiti, ali i pokušati voditi sam sebe, oprezno rukujući i ne posežući za »prečicama« koje će ulijeniti naše kognitivne procese, sastavljene od malih i banalnih radnji, upravo zaslužnih za najsloženije procese mišljenja. Kada »čupa« odgovor iz mora materijala, naše se kompjutersko zrcalo vodi nekim pravilima kako slaže te odgovore, prilagođavajući ih »osobnosti« korisnika, tako što je već unaprijed, putem onoga što je pretraživao stvorio profil. Mogli bismo dakle početi dobivati personalizirane odgovore i personalizirane »istine« – ono što želimo čuti, ovisno koliko smo kritični prema ovom ili onom narativu ili čak ideologiji. Kada mislimo, »ovo je lako«, »na to ne treba gubiti vrijeme«, te da to »naš alat« može napraviti umjesto nas, to je zamka. Upravo te sitne radnje, ono što se ponekad čini kao »tehnikalija«, ono kada smo prvo učili jednostavnije jezične igre da bi kasnije »rastezali« značenje u beskrajne lance riječi i rečenica, ili ono kada smo na računovodstvu kroz brojne primjere učili logiku salda-konta, pitajući se zašto to moramo raditi i ne postoji li za to već neki program… Upravo su to radnje i procesi koje ne treba preskakati. To što se primamljivo nudi da nešto čini umjesto nas, ujedno i otupljuje naš »human« da bi ga mogao preskočiti. Sve to naravno ne znači da ne treba ići naprijed, niti opirati se modernosti, ali u svakoj modernosti očuvati trunku vernakularnosti – bit će presudno za opstanak u digitaliziranom i institucionaliziranom svijetu. Znanje je ionako kolektivno. Sve što smo naučili shvatio je netko prije nas. No, sposobnost brzog odabira, provizornost u trenutku, intuitivnost vezana za konkretno mjesto i vrijeme, dobiva, da se poslužim kapitalističkim rječnikom, na cijeni.

Ako se i sami budemo ponašali kao roboti, imuni na tuđe, ali i vlastite patnje, ako budemo maskirali tugu i sreću, potisnuli osjećaje i intuicije – gdje će biti razlikovni faktor i komparativna prednost ljudskog? Ako budemo odgovarali frazama, bez prisutnosti u trenutku i ako budemo površno komunicirali, isključivo u »small talku«, koji ima svoju ulogu, ali ga i dalje ne volim – u čemu će se očitovati naša dodana vrijednost? Svatko će dakle pojedinačno morati više biti čovjek kako bi trčao brže u odnosu kolektiv (ne)ljudskog da se barem dobije na vremenu, dok određena regulativa ne stigne reagirati i ublažiti, mitigirati proces tehnološkog napretka (Polany), ako to uopće više jest intencija. Ili je veza regulatora i kapitala prejaka?

I Gerd Gigerenzer u »Snazi intuicije« primjećuje da je u procesu zaključivanja manje ponekad više. Onaj tko sve pamti ima problem s običnim radnjama jer od nebitnih detalja ne može razlučiti bitno, od drveća ne vidi šumu. Ljudski je mozak poput kompjutera koji putem provizornih pravila ima sposobnost uočiti bitno. On operira putem intuicija koje nisu samo »osjećaj u trbuhu«, nego, prema Gigerenzeru, evoluirana sposobnost mozga. A ona je istrenirana na brojnim primjerima. No, daleko od toga da je problem samo spoznajne prirode. Radi se i o eksploataciji, još višeg stupnja. Osim, naime, spomenute preobrazbe neljudskog u ljudsko u Frankensteinu, u 19. stoljeću odvija se, slučajno ili ne, pretvorba i u suprotnom smjeru, ljudskog u neljudsko. Ljudski rad postaje kapital, živi ljudski rad akumulira se kao kapital čiji se vampirski rast – kako je sam Marx to dočarao – temelji na crpljenju ljudskog rada. Danas imamo nešto poput ekstremnog oblika kognitivnog kapitalizma koji se temelji na akumulaciji nematerijalnog rada. Ili kako primjećuje Shoshana Zuboff u »Dobu nadzornog kapitalizma«, ljudsko iskustvo postaje besplatna sirovina za prevođenje u podatke (bihevioralni višak). Time ukazuje na eksploataciju trećeg stupnja. Prvi stupanj odnosi se naravno na ranu eksploataciju fizičkog rada (materijalni rad), drugi stupanj, prema Andreu Gorzu, na eksploataciju nematerijalnog rada, a treći, prema Zuboff, na kapitalizmu nadzora. U suvremenom društvu gomila se znanje i pretvara u robu. No, ima tu još nešto. Za ovaj oblik kapitalizma znanje mora biti dovršen, standardiziran proizvod: zato je iz njega nužno očistiti ostatke proizvodnog procesa u kojem nastaje. Iz »znanja« bi valjda trebalo isključiti upravo ove ostatke praktičnih improvizacija, vrtoglavih heuristika, a bez njih – ne bi ni bilo spoznaje! Nakon što se podigne kulisa znanja treba ukloniti ljestve. A te ljestve – oni mali koraci – evolucijski su proces jedinke da prođe sve stepenice i nikad se, niti u jednoj radnji, niti u najmanjem koraku, od svog rada ne otuđi. Kao prema onoj, nemoj mi dati ribu, nego me nauči da pecam. Stoga oprezno s »alatima«. Iako smo ih stvorili, proces je dvosmjeran: ovaj alat ima potencijal da mijenja nas.