Ako ne znaš što je bilo, nek’ ti kaže – povjerenstvo. To je samo nova parafraza stare Churchillove o tome da kad nemaš odgovor na neko pitanje, osnuješ komisiju. Ili po novom, povjerenstvo.

Tako smo nedavno dobili Povjerenstvo za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, i iako nam nije sasvim jasno hoće li predsjednik tog Vladinog povjerenstva Ivan Penava raditi kao povjesničar i izučavati povijesne izvore ili će donositi političke zaključke temeljem onoga što mu drugi članovi povjerenstva pripreme (a među njima ima i povjesničara), svakako to je jedan od načina da se rasvijetle činjenice vezane za poratno razdoblje, za koje u hrvatskoj desnici tvrde da su komunističke vlasti nakon 1945. često zataškavale zločine, ili pogrešno navodile broj žrtava.

Na sličnom tragu su i Slovenci, evo naš je list objavio intervju sa slovenskom europarlamentarkom Romanom Tomc koja je na europskoj razini uspjela isposlovati izglasavanje rezolucije o poratnom vremenu u Sloveniji, ali taj će se dokument odnositi i na sve druge države. Da bi se on proveo, zacijelo će trebati osnovati – povjerenstvo. To je sigurno dokument na koji će se pozivati i hrvatske desne stranke, pa i Penavino povjerenstvo, kad budu donosili zaključke oko žrtava komunističkog totalitarizma.

A da su povjerenstva itekako važna, dokazuje i činjenica da se čak i sud u vezi pokliča ZDS, koji je vječita tema hrvatske politike i javnosti, posebno sad nakon Thompsonovog koncerta u Zagrebu i uoči sljedećeg u Sinju, rukovodi zaključcima takvih ad hoc osnovanih tijela, tumačeći tretiranje ZDS-a i u samoj sudskoj praksi. Naime, u nizu pravomoćnih odluka hrvatski Visoki prekršajni sud ističe kako je praksa po pitanju sankcioniranja korištenja ZDS-a dosad jedinstvena – suci vrlo često u svojim presudama citiraju preporuke iz »Dokumenta dijaloga« Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Iako su bile kritizirane i s lijevog i s desnog političkog spektra zbog nužnosti uravnoteženja javnog interesa da se ZDS ne pojavljuje u javnom prostoru, s jedne strane, a s druge prava hrvatskih branitelja na poštovanje vojnih insignija sa spornim pozdravom, pod kojim su se borili u Domovinskom ratu za demokratsku Republiku Hrvatsku, u sudskoj praksi toga suda zaključeno je da bi se zato javna uporaba mogla iznimno dopustiti, ali samo pri komemoriranju branitelja koji su u Domovinskom ratu poginuli pod insignijama s ovim pozdravom, ili ih štuju. Što se naravno u realnom životu – zlouporebljava.

Na čelu tog vijeća je uvijek predsjednik HAZU, tu su i predstavnici Matice hrvatske i brojni drugi uglednici. I bez obzira na to što sudovi čak ponekad i izriču prekršajne kazne za upotrebu ZDS-a pa ima dosad već niz primjera za to, ipak je cijela situacija postavljena tako da se ZDS ponekad može i – tolerirati.

Naime, tko kaže da se bilo koji građanin ne može u nekom trenutku osjećati kao pripadnik HOS-a i uzviknuti ZDS, bez kazne? »Gospodine XY, kako ste se osjećali kad ste neprimjereno uskliknuli ‘Za dom spremni’«, upita sudac. »Pa, gospodine sudac, bio sam jako uzbuđen, baš sam krenuo na koncert Marka Perkovića Thompsona i odmah sam se sjetio svoga oca koji je uvijek bio srcem član HOS-a, suze su mi navrle u spomen na njega i Domovinu i ja sam od sreće i ganuća povikao ‘Za dom spremni’. Osjećao sam se kao da sam i sam pripadnik HOS-a, toliko sam uzbuđen bio. Ispričavam se i neću to ponoviti«, kaže jazavac pred sudom. »Hvala vam, slobodni ste«, kaže sudac općinskog suda u nekom malom mjestu srca moga, neupućen da pripadnost HOS-u nije bezuvjetno bez društvene odgovornosti.

Ovako bi ovaj tekst napisao Ante Tomić.

A realnost je da bi vlast u Hrvatskoj trebala napokon preciznije urediti ovo pitanje. ZDS ne treba biti pitanje interpretacije, nego jasnog zakonodavnog okvira. Uostalom, i sam Thompson se ograđuje sam od sebe pišući pisma stranim novinskim agencijama. Zašto se onda i hrvatska vlast ne bi jednom za svagda (zakonski) ogradila od ZDS-a?!