Ukrajini svakako treba pomoći. I to i vojno, i politički, i gospodarski. I postaviti se čvrsto i odlučno prema Rusiji. Ali pritom zapad treba ostaviti prostor iracionalnom Kremlju za nekakav častan uzmak.
Rat u Ukrajini se nastavlja. A s njim i sve veća strepnja u svijetu da bi se on mogao pretvoriti u nešto još puno gore. Jer Vladimir Putin stavio je nuklearno oružje u stanje pripravnosti. Što predstavlja dodatni poticaj za eskalaciju ukrajinske krize koja bi se lako mogla oteti kontroli. Nije ovo prva kriza između NATO saveza i Rusije u kojoj je svijet bio na korak od toga da nad glavama počnu letjeti rakete s nuklearnim bojevim glavama. Tu je na primjer kubanska raketna kriza iz 1962. godine. Naime, američki su izviđački zrakoplovi prilikom rutinskog preleta na Kubi fotografirali čudne instalacije. Kada su ih stručnjaci analizirali, zabezeknutim su generalima objasnili da se radi o lansirnim rampama za rakete koje bi mogle nositi nuklearne bojeve glave.
Istovremeno su druga zračna izviđanje potvrdila da prema Kubi plovi flota ruskih ratnih i teretnih brodova koji su nosili zanimljiv teret. Rakete. U Bijeloj su kući bili šokirani. Predsjednik John Kennedy odmah je zapovjedio pomorsku blokadu Kube i naložio američkoj ratnoj mornarici da ne propusti sovjetske brodove. Iz Moskve je stigao ledeni odgovor – svako onemogućavanje prolaska brodova bit će razlog za početak rata. Svijet je u potpunom šoku pratio situaciju koja je prijetila da se pretvori u treći svjetski rat. Kennedyjeva administracija hrabro je povukla crtu koju Sovjetski Savez nije smio prijeći. Međutim, istovremeno su prema Moskvi išle službene i neslužbene inicijative kako da se obje strane izvuku iz te situacije, da se spriječi nuklearni rat, a da se nijedna strana pritom ne osramoti. Na kraju je postignut kompromis.
Ruski su brodovi odustali od dolaska na Kubu, SSSR je povukao rakete, a SAD je uklonio svoje iz Turske. Ovaj tekst naravno ne pretendira rješavati svjetske geopolitičke probleme. Ali Joeu Bidenu ne bi bilo loše pogledati kako je JFK riješio sličan problem s Moskvom. Kombinacija odlučnosti i postavljanje crte koja se ne smije prijeći, ali s istovremenim davanjem mogućnosti Rusiji da se povuče i pritom koliko-toliko sačuva obraz. Bila je to formula koja je prije 60 godina spasila svijet.
Drugi slučaj koji bi današnji zapadni lideri trebali proučiti, no za razliku od kubanske krize za njega se saznalo tek nakon završetka hladnog rata – početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnji šef KGB-a Juri Andropov postao je uvjeren da će NATO prvi napasti SSSR nuklearnim oružjem. Pa je naložio svim KGB rezidenturama u članicama NATO saveza da pomno prate što se događa u zgradama njihovih ministarstava obrane. Išlo se čak toliko daleko da je KGB-ovim operativcima bilo naloženo da broje na koliko je prozora u središnjici NATO-a tijekom noći upaljeno svjetlo. Andropov je smatrao da ako svjetlo gori u više prostorija nego što je uobičajeno, da bi to moglo značiti da NATO ide u preventivni nuklearni udar protiv Sovjetskog Saveza. Krajem 1983. NATO je pokrenuo opsežnu vojnu vježbu. Vrh KGB-a, a s njim i vodstvo SSSR-a, povjerovali su da je NATO započeo napad. Pa su počeli ozbiljno razmišljati da udare prvi.
Tek nakon što su višestruki izvori KGB-a iz NATO pakta doslovce u zadnji čas uvjerili politbiro da Zapad ne planira nikakav napad, izbjegnuta je katastrofa. Na Zapadu su obavještajci brzo saznali za ovu epizodu. Pouka koju su tada izvukli, a koja bi mogla biti od koristi i danas, jest da se ruski medvjed ponekad zna ponašati krajnje iracionalno. I pogrešno iščitati poteze Zapada. To se tada objašnjavalo činjenicom da nitko od sovjetskih vođa nikada nije živio na Zapadu. Ali isto vrijedi i za Putina. Iako je bio djelatnik sovjetske obavještajne službe, nikada nije boravio na Zapadu. Službovao je tek u Istočnoj
Njemačkoj. Ni ljudi iz njegovog okruženja nemaju baš nekog velikog iskustva življenja u demokratskim zemljama. Štoviše, puno ih je u mladosti nosilo isti šinjel kao i Putin.
Ukrajini svakako treba pomoći. I to i vojno, i politički, i gospodarski. I postaviti se čvrsto i odlučno prema Rusiji. Ali pritom zapad treba ostaviti prostor iracionalnom Kremlju za nekakav častan uzmak. Bidenovi prethodnici u Bijeloj kući znali su riješiti i puno teže situacije od ove.
UVODNIK
Povijest daje odgovore za ukrajinsku krizu
Zlatko Crnčec
02. ožujak 2022 15:50
Reuters
Ukrajini svakako treba pomoći. I to i vojno, i politički, i gospodarski. I postaviti se čvrsto i odlučno prema Rusiji. Ali pritom zapad treba ostaviti prostor iracionalnom Kremlju za nekakav častan uzmak.
Rat u Ukrajini se nastavlja. A s njim i sve veća strepnja u svijetu da bi se on mogao pretvoriti u nešto još puno gore. Jer Vladimir Putin stavio je nuklearno oružje u stanje pripravnosti. Što predstavlja dodatni poticaj za eskalaciju ukrajinske krize koja bi se lako mogla oteti kontroli. Nije ovo prva kriza između NATO saveza i Rusije u kojoj je svijet bio na korak od toga da nad glavama počnu letjeti rakete s nuklearnim bojevim glavama. Tu je na primjer kubanska raketna kriza iz 1962. godine. Naime, američki su izviđački zrakoplovi prilikom rutinskog preleta na Kubi fotografirali čudne instalacije. Kada su ih stručnjaci analizirali, zabezeknutim su generalima objasnili da se radi o lansirnim rampama za rakete koje bi mogle nositi nuklearne bojeve glave.
Istovremeno su druga zračna izviđanje potvrdila da prema Kubi plovi flota ruskih ratnih i teretnih brodova koji su nosili zanimljiv teret. Rakete. U Bijeloj su kući bili šokirani. Predsjednik John Kennedy odmah je zapovjedio pomorsku blokadu Kube i naložio američkoj ratnoj mornarici da ne propusti sovjetske brodove. Iz Moskve je stigao ledeni odgovor – svako onemogućavanje prolaska brodova bit će razlog za početak rata. Svijet je u potpunom šoku pratio situaciju koja je prijetila da se pretvori u treći svjetski rat. Kennedyjeva administracija hrabro je povukla crtu koju Sovjetski Savez nije smio prijeći. Međutim, istovremeno su prema Moskvi išle službene i neslužbene inicijative kako da se obje strane izvuku iz te situacije, da se spriječi nuklearni rat, a da se nijedna strana pritom ne osramoti. Na kraju je postignut kompromis.
Ruski su brodovi odustali od dolaska na Kubu, SSSR je povukao rakete, a SAD je uklonio svoje iz Turske. Ovaj tekst naravno ne pretendira rješavati svjetske geopolitičke probleme. Ali Joeu Bidenu ne bi bilo loše pogledati kako je JFK riješio sličan problem s Moskvom. Kombinacija odlučnosti i postavljanje crte koja se ne smije prijeći, ali s istovremenim davanjem mogućnosti Rusiji da se povuče i pritom koliko-toliko sačuva obraz. Bila je to formula koja je prije 60 godina spasila svijet.
Drugi slučaj koji bi današnji zapadni lideri trebali proučiti, no za razliku od kubanske krize za njega se saznalo tek nakon završetka hladnog rata – početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnji šef KGB-a Juri Andropov postao je uvjeren da će NATO prvi napasti SSSR nuklearnim oružjem. Pa je naložio svim KGB rezidenturama u članicama NATO saveza da pomno prate što se događa u zgradama njihovih ministarstava obrane. Išlo se čak toliko daleko da je KGB-ovim operativcima bilo naloženo da broje na koliko je prozora u središnjici NATO-a tijekom noći upaljeno svjetlo. Andropov je smatrao da ako svjetlo gori u više prostorija nego što je uobičajeno, da bi to moglo značiti da NATO ide u preventivni nuklearni udar protiv Sovjetskog Saveza. Krajem 1983. NATO je pokrenuo opsežnu vojnu vježbu. Vrh KGB-a, a s njim i vodstvo SSSR-a, povjerovali su da je NATO započeo napad. Pa su počeli ozbiljno razmišljati da udare prvi.
Tek nakon što su višestruki izvori KGB-a iz NATO pakta doslovce u zadnji čas uvjerili politbiro da Zapad ne planira nikakav napad, izbjegnuta je katastrofa. Na Zapadu su obavještajci brzo saznali za ovu epizodu. Pouka koju su tada izvukli, a koja bi mogla biti od koristi i danas, jest da se ruski medvjed ponekad zna ponašati krajnje iracionalno. I pogrešno iščitati poteze Zapada. To se tada objašnjavalo činjenicom da nitko od sovjetskih vođa nikada nije živio na Zapadu. Ali isto vrijedi i za Putina. Iako je bio djelatnik sovjetske obavještajne službe, nikada nije boravio na Zapadu. Službovao je tek u Istočnoj
Njemačkoj. Ni ljudi iz njegovog okruženja nemaju baš nekog velikog iskustva življenja u demokratskim zemljama. Štoviše, puno ih je u mladosti nosilo isti šinjel kao i Putin.
Ukrajini svakako treba pomoći. I to i vojno, i politički, i gospodarski. I postaviti se čvrsto i odlučno prema Rusiji. Ali pritom zapad treba ostaviti prostor iracionalnom Kremlju za nekakav častan uzmak. Bidenovi prethodnici u Bijeloj kući znali su riješiti i puno teže situacije od ove.