Ne može se reći da Europsko vijeće 21. srpnja nije postiglo »povijesni sporazum«, s obzirom da je Unija prvi put odlučila ići u zajedničko zaduživanje članica. Što znači takva odluka za budućnost Unije, još je prerano zaključivati. No, možemo kazati da je ona do prije nekoliko mjeseci bila nezamisliva
Službeno priopćenje s izvanrednog sastanka Europskog vijeća od 17. do 21. srpnja ove godine glasi: »Postigli smo dogovor o paketu za oporavak i europskom proračunu. Bili su to teški pregovori u veoma teškom razdoblju za sve Europljane i Europljanke. Bio je to maraton koji je završio uspjehom za svih 27 država članica. Dogovor je dobar. Dogovor je snažan. I što je najvažnije, u ovom trenutku to je pravi dogovor za Europu.«
Ako pogledamo suštinu tog dogovora, ne može se reći da Europsko vijeće 21. srpnja nije postiglo »povijesni sporazum«, s obzirom na to da je Unija prvi put odlučila ići u zajedničko zaduživanje svojih članica. Što znači takva odluka za budućnost Unije, još je prerano zaključivati. No možemo slobodno kazati da je ona do prije nekoliko mjeseci bila nezamisliva. Šefovi država i vlada EU-a odobrili su Fondu za oporavak paket pomoći od 390 milijardi eura bespovratnih sredstava i 360 milijardi eura u obliku zajma.
Taj novac, kako ističu ekonomski stručnjaci, moći će se još oplemeniti sredstvima Europske investicijske banke i kreditnom linijom za zdravstveni sektor Europskog mehanizma za stabilnost. A tu je i Europska središnja banka koja namjerava ići u kupnju državnih obveznica putem pandemijskog programa hitne kupnje. Zajednički dug će iznositi 750 milijardi eura do 2023. godine. Isti iznos je predložila i Europska komisija, nakon što su ga prethodno odobrile Francuska i Njemačka. No, dugi i teški pregovori koji su započeli 17. srpnja s prilično neizvjesnim završetkom, promijenili su njegovu strukturu. Početni prijedlog Komisije bio je 500 milijardi eura bespovratnih sredstava iz proračuna Zajednice i 250 milijardi zajmova od država. Nakon dogovora, subvencije padaju na 390 milijardi eura, dok se zajmovi povećavaju na 360 milijardi eura. To je rezultat žestoke rasprave i polemike između tzv. »štedljivih« – Austrije, Nizozemske, Švedske, Finske i Danske, te zemalja južne Europe (Italija, Španjolska, Portugal, Francuska) koje trebaju značajnu pomoć, pri čemu se Italija najviše eksponirala u prepirci s Nizozemskom. Uloga Francuske i Njemačke kao posrednika bila je odlučujuća. Dva mjeseca prije početka završnih razgovora na Vijeću, Francuska i Njemačka su predložile uvođenje Fonda za suzbijanje ekonomske krize u iznosu od 500 milijardi eura. Nakon toga sastale su se dvije skupine europskih lidera. S jedne strane »štedljiva četvorka« (Nizozemska, Danska, Austrija, Švedska), kojoj se kasnije pridružila i Finska. A na drugoj se okupila skupina Juga, predvođena Italijom, koju su podržale Njemačka i Francuska u ime »europske solidarnosti«. Što se tiče iznosa fonda, skupina »štedljivih«, tražila je smanjenje iznosa subvencija u korist zajmova. U pogledu upravljanja tim sredstvima, nizozemski premijer Marko Rutte inzistirao je na stavu da Europsko vijeće treba odobravati nacionalne gospodarske planove na principu konsenzusa. Planom se osigurava da novac odlazi zemljama i sektorima koji su najviše pogođeni krizom. Za 70 posto bespovratnih sredstava u okviru mehanizma za oporavak, obveze će se preuzimati tijekom 2021. i 2022. godine, a preostalih 30 posto bit će na raspolaganju 2023. godine. Dodjela sredstava u razdoblju 2021. – 2022. godine, utvrdit će se u skladu s kriterijima Komisije koja će uzimati u obzir razinu životnog standarda, visinu nezaposlenosti dotične države članice… Za sredstva dodijeljena u 2023. godini, važnu će ulogu imati kriterij nezaposlenosti koji će kasnije vjerojatno biti zamijenjen očekivanim padom BDP-a u 2020. i 2021. godini.
U skladu s načelima dobrog upravljanja, države članice Unije pripremit će nacionalne planove za oporavak za razdoblje 2021. – 2023. godine, koji će morati biti usklađeni s preporukama Unije i doprinosom »zelenoj« i »digitalnoj tranziciji«. Konkretno, planovima će se poticati rast i stvaranje novih radnih mjesta te jačati gospodarska i socijalna otpornost zemalja EU-a. Financijski interesi Unije štitit će se u skladu s općim načelima sadržanima u ugovorima Unije. Europsko vijeće je posebice naglasilo važnost »poštovanja vladavine prava«. Mora se priznati da ova odredba djeluje pomalo neozbiljno, s obzirom kako se Poljska i Mađarska odnose prema pravnom poretku Unije. U raspravi koja je potrajala nekoliko dana, »Višegradska skupina« predvođena Poljskom i Mađarskom, izborila se za načelo »nepoštovanja vladavine zakona«.
Kako je to moguće? To znači da je prihvaćanje novog proračuna i plana oporavka doneseno protivno jednom od temeljnih kamena na kojemu počiva EU. To potvrđuje i izjava poljskog premjera Mateusza Morawieckog. On smatra da je »stavljanje poštovanja vladavine zakona kao uvjeta za pristup EU fondovima, proizvoljno i prijetnja pravnoj sigurnosti«. Čijoj pravnoj sigurnosti? U vezi s isplatom sredstava, Nizozemska je tražila uvođenje prava veta, ako se investicijski planovi i reforme zemalja korisnica fonda ne razmotre i odobre u skladu sa sporazumima. Postojeći mehanizam predviđa, prvo ocjenu nacionalnog plana reformi od strane Komisije, a zatim odluku kvalificirane većine država članica u Europskom vijeću. U postojećim okolnostima, ako se neke stvari principijeno i pod hitno ne riješe, postavlja se pitanje kako će funkcionirati »kvalificirana većina« kada pristignu nacionalni programi Poljske i Mađarske?
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković je objavio: »U Hrvatsku donosimo 22 milijarde eura, koje su jamstvo brzog gospodarskog oporavka i daljnjeg ravnomjernog razvoja zemlje. Gotovo dvostruko veća alokacija od one koju smo imali na raspolaganju u financijskoj perspektivi od 2014. do 2020. godine«. Takav iznos sredstava traži strahovito veliku odgovornost, ne samo za premijera i nove ministrice regionalnog razvoja i fondova EU-a, već i hrvatske Vlade u cjelini. S obzirom na kriterije, proceduru i dinamiku povlačenja tih sredstava, sada u prvi plan dolazi naša sposobnost i učinkovitost apsorpcije tih milijardi eura. To predmnijeva da se moramo temeljito i veoma odgovorno pozabaviti uzrocima zbog kojih smo tijekom proteklih 7 godina imali loše iskustvo s povlačenjem sredstava iz europskih fondova? Što se tiče ruralnog razvoja, u proračunu za Uniju je odobreno ukupno 7,5 milijardi eura za razdoblje 2021. – 2027. godine. Po državama to izgleda ovako: Belgija 100 milijuna eura; Njemačka 650 milijuna eura; Irska 300 milijuna eura; Grčka 300 milijuna eura; Španjolska 500 milijuna eura; Francuska 1.600 milijuna eura; Hrvatska 100 milijuna eura; Italija 500 milijuna eura; Cipar 50 milijuna eura; Malta 50 milijuna eura; Austrija 250 milijuna eura; Slovačka 200 milijuna eura; Slovenija 50 milijuna eura; Portugal 300 milijuna eura; Finska 400 milijuna eura.
Sve brojke treba iščitavati tako što ih treba neposredno povezati sa sljedećim kriterijem: »Države članice pripremaju nacionalne planove za oporavak i otpornost u kojima se utvrđuje plan reformi i ulaganja dotične države članice za razdoblje 2021. – 2023. godine. Ti će se planovi u 2022. godini preispitati i prema potrebi prilagoditi kako bi se u obzir uzela konačna dodjela sredstava za 2023. godinu. Europska komisija u roku od dva mjeseca od njihova podnošenja procjenjuje planove za oporavak i otpornost. U procjeni je potrebna najviša ocjena za kriterij usklađenosti s preporukama za pojedine zemlje, kao i za jačanje potencijala za rast, stvaranje radnih mjesta te gospodarsku i socijalnu otpornost države članice«. Što se tiče bespovratnih sredstava, na sjednici Europskog vijeća mogle su se čuti i neke zanimljive ocjene od strane »štedljivih«. Primjerice, nizozemski premijer je u raspravi naglasio: »Ako žele da im damo sredstva umjesto zajmova, onda nam moraju pružiti vrlo jaka jamstva. Prava prepreka nije novac, već politički suverenitet. Najteži problem je zapravo ono što se naziva uvjetovanost – možete ga nazvati nadzorom, ili možete to nazvati kontrolom novca«. I austrijski premijer Sebastian Kurz je oko toga bio jasan: »Ključno je da se pomoć koristi za unaprijed usmjerene reforme, a ne za projekte usmjerene na prošlost. Austrija nikako ne prihvaća da sva sredstva budu bespovratna«. Fond je tako postao dio novog proračuna Europske unije (2021. – 2027.), koji iznosi 1.074 milijardi eura. Do sada je proračun EU-a odgovarao iznosu od 1 posto BDP-a Unije. Ubuduće će biti mnogo veći.
Nakon svega što se dogodilo na toj povijesnoj sjednici Vijeća, čini se da su talijanska i španjolska vlada u konačnici ipak uspjele nametnuti novu strategiju EU-a, tako što je »politika štednje« napuštena. Da bi se program kolektivnog zaduženja mogao uspješno staviti u funkciju, na sastanku Vijeća načelno je postignut dogovor o novim zajedničkim naknadama koji bi primjerice uključivale poreze na plastiku, ugljični dioksid, digitalni porez. Unija će tijekom idućeg razdoblja raditi na uvođenju drugih vlastitih sredstava, koji bi mogli uključivati i porez na financijske transakcije. Najveći korisnici poput Italije, koja se u raspravi na sjednici Europskog vijeća žestoko sukobila s Nizozemskom, sada, zajedno s ostalima, mora podnijeti reformski i investicijski program do 2023. godine, koji mora biti kompatibilan s prioritetima EU-a. Njih odobrava Komisija, ali i države članice u okviru Europskog vijeća putem tzv. »kvalificirane većine« (55 posto zemalja članica, tj. najmanje 15 od 27 država, koje istodobno moraju predstavljati najmanje 65 posto stanovništva EU-a). Što se Hrvatske tiče, prema podacima EU komisije, realni BDP u 2020. godini naglo će se smanjiti za oko 11 posto. Turistički sektor u Hrvatskoj, koji čini većinu izvoza usluga naše zemlje, po procjeni Komisije bit će u depresiji. Zamjećujemo da se posljednjih godina političko i ideološko raspoloženje širom Unije radikalno mijenja. Vjerojatno je to djelomice strah od mogućih posljedica koronavirusa, koje još nisu do kraja poznate.
To je dobro, jer sve ozbiljnija društvena nejednakost među građanima postaje nepodnošljiva. Ono što je pritom možda najbitnije naglasiti, jača svijest građana da će svijet u kojemu živimo, ako nešto kvalitetno ne poduzmemo svi zajedno, krenuti u opasnom smjeru. Je li možda rješenje u »rušenju sustava«? Današnji briljantni umovi u svijetu smatraju da je to parola koja više nema nikakvog smisla. Umjesto toga, oni pozivaju ljude na novu etiku postkapitalističkog doba: na umjerenost, opuštenost i rad na sebi. Istovremeno upozoravaju da se borba iz političke sfere premješta u antropološku, sferu osobne odgovornosti i osviještenosti. U biti radi se o ponovnom otkrivanju zaboravljenih ljudskih vrijednosti, koje su zadnjih desetljeća ustupile mjesto »potrošačkom društvu«, ističe Ralf Dahrendorf, njemačko-britanski sociolog, ekonomist i filozof, najpoznatiji po svom doprinosu razvoju konfliktnih teorija u društvu. A Peter Sloterdijk, jedan od najpoznatijih filozofa današnjice, preporuča: »Zajednički obrambeni sustav protiv planetarne prijetnje, protiv srljanja u barbarstvo, jest promišljanje o nama samima i o svijetu nakon krize«. Danas svi držimo palčeve sustavu kojemu navodno nema alternative. Svi priželjkujemo da sustav pobijedi, no ipak duboko u sebi želimo da on bude modificiran, pod budnim nadzorom uz sudjelovanje angažiranih, odgovornih i osviještenih građana.
Drago Kraljević
Povijesni izazov za EU
Drago Kraljević
02. kolovoz 2020 10:25
Ursula Von Der Leyen / REUTERS
Ne može se reći da Europsko vijeće 21. srpnja nije postiglo »povijesni sporazum«, s obzirom da je Unija prvi put odlučila ići u zajedničko zaduživanje članica. Što znači takva odluka za budućnost Unije, još je prerano zaključivati. No, možemo kazati da je ona do prije nekoliko mjeseci bila nezamisliva
Službeno priopćenje s izvanrednog sastanka Europskog vijeća od 17. do 21. srpnja ove godine glasi: »Postigli smo dogovor o paketu za oporavak i europskom proračunu. Bili su to teški pregovori u veoma teškom razdoblju za sve Europljane i Europljanke. Bio je to maraton koji je završio uspjehom za svih 27 država članica. Dogovor je dobar. Dogovor je snažan. I što je najvažnije, u ovom trenutku to je pravi dogovor za Europu.«
Ako pogledamo suštinu tog dogovora, ne može se reći da Europsko vijeće 21. srpnja nije postiglo »povijesni sporazum«, s obzirom na to da je Unija prvi put odlučila ići u zajedničko zaduživanje svojih članica. Što znači takva odluka za budućnost Unije, još je prerano zaključivati. No možemo slobodno kazati da je ona do prije nekoliko mjeseci bila nezamisliva. Šefovi država i vlada EU-a odobrili su Fondu za oporavak paket pomoći od 390 milijardi eura bespovratnih sredstava i 360 milijardi eura u obliku zajma.
Taj novac, kako ističu ekonomski stručnjaci, moći će se još oplemeniti sredstvima Europske investicijske banke i kreditnom linijom za zdravstveni sektor Europskog mehanizma za stabilnost. A tu je i Europska središnja banka koja namjerava ići u kupnju državnih obveznica putem pandemijskog programa hitne kupnje. Zajednički dug će iznositi 750 milijardi eura do 2023. godine. Isti iznos je predložila i Europska komisija, nakon što su ga prethodno odobrile Francuska i Njemačka. No, dugi i teški pregovori koji su započeli 17. srpnja s prilično neizvjesnim završetkom, promijenili su njegovu strukturu. Početni prijedlog Komisije bio je 500 milijardi eura bespovratnih sredstava iz proračuna Zajednice i 250 milijardi zajmova od država. Nakon dogovora, subvencije padaju na 390 milijardi eura, dok se zajmovi povećavaju na 360 milijardi eura. To je rezultat žestoke rasprave i polemike između tzv. »štedljivih« – Austrije, Nizozemske, Švedske, Finske i Danske, te zemalja južne Europe (Italija, Španjolska, Portugal, Francuska) koje trebaju značajnu pomoć, pri čemu se Italija najviše eksponirala u prepirci s Nizozemskom. Uloga Francuske i Njemačke kao posrednika bila je odlučujuća. Dva mjeseca prije početka završnih razgovora na Vijeću, Francuska i Njemačka su predložile uvođenje Fonda za suzbijanje ekonomske krize u iznosu od 500 milijardi eura. Nakon toga sastale su se dvije skupine europskih lidera. S jedne strane »štedljiva četvorka« (Nizozemska, Danska, Austrija, Švedska), kojoj se kasnije pridružila i Finska. A na drugoj se okupila skupina Juga, predvođena Italijom, koju su podržale Njemačka i Francuska u ime »europske solidarnosti«. Što se tiče iznosa fonda, skupina »štedljivih«, tražila je smanjenje iznosa subvencija u korist zajmova. U pogledu upravljanja tim sredstvima, nizozemski premijer Marko Rutte inzistirao je na stavu da Europsko vijeće treba odobravati nacionalne gospodarske planove na principu konsenzusa. Planom se osigurava da novac odlazi zemljama i sektorima koji su najviše pogođeni krizom. Za 70 posto bespovratnih sredstava u okviru mehanizma za oporavak, obveze će se preuzimati tijekom 2021. i 2022. godine, a preostalih 30 posto bit će na raspolaganju 2023. godine. Dodjela sredstava u razdoblju 2021. – 2022. godine, utvrdit će se u skladu s kriterijima Komisije koja će uzimati u obzir razinu životnog standarda, visinu nezaposlenosti dotične države članice… Za sredstva dodijeljena u 2023. godini, važnu će ulogu imati kriterij nezaposlenosti koji će kasnije vjerojatno biti zamijenjen očekivanim padom BDP-a u 2020. i 2021. godini.
U skladu s načelima dobrog upravljanja, države članice Unije pripremit će nacionalne planove za oporavak za razdoblje 2021. – 2023. godine, koji će morati biti usklađeni s preporukama Unije i doprinosom »zelenoj« i »digitalnoj tranziciji«. Konkretno, planovima će se poticati rast i stvaranje novih radnih mjesta te jačati gospodarska i socijalna otpornost zemalja EU-a. Financijski interesi Unije štitit će se u skladu s općim načelima sadržanima u ugovorima Unije. Europsko vijeće je posebice naglasilo važnost »poštovanja vladavine prava«. Mora se priznati da ova odredba djeluje pomalo neozbiljno, s obzirom kako se Poljska i Mađarska odnose prema pravnom poretku Unije. U raspravi koja je potrajala nekoliko dana, »Višegradska skupina« predvođena Poljskom i Mađarskom, izborila se za načelo »nepoštovanja vladavine zakona«.
Kako je to moguće? To znači da je prihvaćanje novog proračuna i plana oporavka doneseno protivno jednom od temeljnih kamena na kojemu počiva EU. To potvrđuje i izjava poljskog premjera Mateusza Morawieckog. On smatra da je »stavljanje poštovanja vladavine zakona kao uvjeta za pristup EU fondovima, proizvoljno i prijetnja pravnoj sigurnosti«. Čijoj pravnoj sigurnosti? U vezi s isplatom sredstava, Nizozemska je tražila uvođenje prava veta, ako se investicijski planovi i reforme zemalja korisnica fonda ne razmotre i odobre u skladu sa sporazumima. Postojeći mehanizam predviđa, prvo ocjenu nacionalnog plana reformi od strane Komisije, a zatim odluku kvalificirane većine država članica u Europskom vijeću. U postojećim okolnostima, ako se neke stvari principijeno i pod hitno ne riješe, postavlja se pitanje kako će funkcionirati »kvalificirana većina« kada pristignu nacionalni programi Poljske i Mađarske?
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković je objavio: »U Hrvatsku donosimo 22 milijarde eura, koje su jamstvo brzog gospodarskog oporavka i daljnjeg ravnomjernog razvoja zemlje. Gotovo dvostruko veća alokacija od one koju smo imali na raspolaganju u financijskoj perspektivi od 2014. do 2020. godine«. Takav iznos sredstava traži strahovito veliku odgovornost, ne samo za premijera i nove ministrice regionalnog razvoja i fondova EU-a, već i hrvatske Vlade u cjelini. S obzirom na kriterije, proceduru i dinamiku povlačenja tih sredstava, sada u prvi plan dolazi naša sposobnost i učinkovitost apsorpcije tih milijardi eura. To predmnijeva da se moramo temeljito i veoma odgovorno pozabaviti uzrocima zbog kojih smo tijekom proteklih 7 godina imali loše iskustvo s povlačenjem sredstava iz europskih fondova? Što se tiče ruralnog razvoja, u proračunu za Uniju je odobreno ukupno 7,5 milijardi eura za razdoblje 2021. – 2027. godine. Po državama to izgleda ovako: Belgija 100 milijuna eura; Njemačka 650 milijuna eura; Irska 300 milijuna eura; Grčka 300 milijuna eura; Španjolska 500 milijuna eura; Francuska 1.600 milijuna eura; Hrvatska 100 milijuna eura; Italija 500 milijuna eura; Cipar 50 milijuna eura; Malta 50 milijuna eura; Austrija 250 milijuna eura; Slovačka 200 milijuna eura; Slovenija 50 milijuna eura; Portugal 300 milijuna eura; Finska 400 milijuna eura.
Sve brojke treba iščitavati tako što ih treba neposredno povezati sa sljedećim kriterijem: »Države članice pripremaju nacionalne planove za oporavak i otpornost u kojima se utvrđuje plan reformi i ulaganja dotične države članice za razdoblje 2021. – 2023. godine. Ti će se planovi u 2022. godini preispitati i prema potrebi prilagoditi kako bi se u obzir uzela konačna dodjela sredstava za 2023. godinu. Europska komisija u roku od dva mjeseca od njihova podnošenja procjenjuje planove za oporavak i otpornost. U procjeni je potrebna najviša ocjena za kriterij usklađenosti s preporukama za pojedine zemlje, kao i za jačanje potencijala za rast, stvaranje radnih mjesta te gospodarsku i socijalnu otpornost države članice«. Što se tiče bespovratnih sredstava, na sjednici Europskog vijeća mogle su se čuti i neke zanimljive ocjene od strane »štedljivih«. Primjerice, nizozemski premijer je u raspravi naglasio: »Ako žele da im damo sredstva umjesto zajmova, onda nam moraju pružiti vrlo jaka jamstva. Prava prepreka nije novac, već politički suverenitet. Najteži problem je zapravo ono što se naziva uvjetovanost – možete ga nazvati nadzorom, ili možete to nazvati kontrolom novca«. I austrijski premijer Sebastian Kurz je oko toga bio jasan: »Ključno je da se pomoć koristi za unaprijed usmjerene reforme, a ne za projekte usmjerene na prošlost. Austrija nikako ne prihvaća da sva sredstva budu bespovratna«. Fond je tako postao dio novog proračuna Europske unije (2021. – 2027.), koji iznosi 1.074 milijardi eura. Do sada je proračun EU-a odgovarao iznosu od 1 posto BDP-a Unije. Ubuduće će biti mnogo veći.
Nakon svega što se dogodilo na toj povijesnoj sjednici Vijeća, čini se da su talijanska i španjolska vlada u konačnici ipak uspjele nametnuti novu strategiju EU-a, tako što je »politika štednje« napuštena. Da bi se program kolektivnog zaduženja mogao uspješno staviti u funkciju, na sastanku Vijeća načelno je postignut dogovor o novim zajedničkim naknadama koji bi primjerice uključivale poreze na plastiku, ugljični dioksid, digitalni porez. Unija će tijekom idućeg razdoblja raditi na uvođenju drugih vlastitih sredstava, koji bi mogli uključivati i porez na financijske transakcije. Najveći korisnici poput Italije, koja se u raspravi na sjednici Europskog vijeća žestoko sukobila s Nizozemskom, sada, zajedno s ostalima, mora podnijeti reformski i investicijski program do 2023. godine, koji mora biti kompatibilan s prioritetima EU-a. Njih odobrava Komisija, ali i države članice u okviru Europskog vijeća putem tzv. »kvalificirane većine« (55 posto zemalja članica, tj. najmanje 15 od 27 država, koje istodobno moraju predstavljati najmanje 65 posto stanovništva EU-a). Što se Hrvatske tiče, prema podacima EU komisije, realni BDP u 2020. godini naglo će se smanjiti za oko 11 posto. Turistički sektor u Hrvatskoj, koji čini većinu izvoza usluga naše zemlje, po procjeni Komisije bit će u depresiji. Zamjećujemo da se posljednjih godina političko i ideološko raspoloženje širom Unije radikalno mijenja. Vjerojatno je to djelomice strah od mogućih posljedica koronavirusa, koje još nisu do kraja poznate.
To je dobro, jer sve ozbiljnija društvena nejednakost među građanima postaje nepodnošljiva. Ono što je pritom možda najbitnije naglasiti, jača svijest građana da će svijet u kojemu živimo, ako nešto kvalitetno ne poduzmemo svi zajedno, krenuti u opasnom smjeru. Je li možda rješenje u »rušenju sustava«? Današnji briljantni umovi u svijetu smatraju da je to parola koja više nema nikakvog smisla. Umjesto toga, oni pozivaju ljude na novu etiku postkapitalističkog doba: na umjerenost, opuštenost i rad na sebi. Istovremeno upozoravaju da se borba iz političke sfere premješta u antropološku, sferu osobne odgovornosti i osviještenosti. U biti radi se o ponovnom otkrivanju zaboravljenih ljudskih vrijednosti, koje su zadnjih desetljeća ustupile mjesto »potrošačkom društvu«, ističe Ralf Dahrendorf, njemačko-britanski sociolog, ekonomist i filozof, najpoznatiji po svom doprinosu razvoju konfliktnih teorija u društvu. A Peter Sloterdijk, jedan od najpoznatijih filozofa današnjice, preporuča: »Zajednički obrambeni sustav protiv planetarne prijetnje, protiv srljanja u barbarstvo, jest promišljanje o nama samima i o svijetu nakon krize«. Danas svi držimo palčeve sustavu kojemu navodno nema alternative. Svi priželjkujemo da sustav pobijedi, no ipak duboko u sebi želimo da on bude modificiran, pod budnim nadzorom uz sudjelovanje angažiranih, odgovornih i osviještenih građana.