Američki predsjednik Donald Trump preuzeo je stvar u svoje ruke oko Ukrajine. Pokazao je jedno: da je glavni svjetski policajac. Jer bez njegovog angažmana tema mirovnih pregovora ne bi još ni došla na stol. Vladimir Putin do te mjere ignorira Volodimira Zelenskog da mu razgovori s njim nisu ni u peti, bez posrednika. Ranije, Joe Biden nije vodio takvu politiku »pendreka«, no Trump uzima alate u svoje ruke.

Tako ima povijesnu priliku svojom snagom moćne Amerike posredovati da mir ne bude samo postignut, nego da bude i pravedan i održiv. No, pitanje mira u Ukrajini nije samo pitanje sukoba u toj zemlji. To je pitanje opstanka aktualnog međunarodnog poretka koji je, kako god manjkav bio, dosad najveći svjetski mirovni projekt. Osim lokalnih sukoba, većih ratova ipak 80 godina nije bilo. Ako bi se taj međunarodni poredak sada politikom Trumpa promijenio, gotovo je s mirom. Možda se mir u Ukrajini i može postići, ali ako bude sazdan na tome da se teritorijem jedne suverene i demokratske zemlje urbi et orbi trguje i licitira, taj će »mir« biti samo prividan. A s takvim mirom bit će pušten i duh iz boce. Ako Ukrajina na kraju izgubi sve što su Rusi osvojili ognjem i mačem, tada će svaki tiranin i nasilnik na sliku i priliku Putina moći u idućim godinama raditi što god hoće i napadati granice drugih država kad i kako želi.

Ako Rusija bude pobjednik ovih pregovora uz Trumpovu pomoć, završava era globalnog mira. Ako žrtva Ukrajina uz sve poginule vojnike i civile, još bude i kažnjena gubitkom teritorija, tada ćemo svi jasno i glasno znati da je samo sila za vremena. A bit će to potvrda i da se svijet ne bori samo s jednim nasilnikom, Putinom, nego dvojicom – Putinom i Trumpom.

Američki predsjednik ima sada priliku zaustaviti silnike za budućnost, ili im se pridružiti. Bit će zanimljivo u narednih 48 sati pratiti kako će to ići. Uostalom, on je već prvim naznakama dao za pravo Putinu, kad je poručio da priznaje ankesiju Krima iz 2014. godine i da Putin ima pravo kad traži da Ukrajina ostane izvan članstva NATO-a.

Trump ima 79 godina, na kraju mandata će imati 82, i može ostati upisan kao osoba koja je zadržala globalnu stabilnost. Ili ga možda baš zbog toga što je tako vremešan više ne zanimaju udžbenici što će se o njemu u budućnosti tek pisati.

A da malo tko ima vjere u njega, dokazuje činjenica da na pregovore dolazi cijela europska vrhuška, velika delegacija koja stoji iza Ukrajine, jer zna da će razbijanjem granica jedne države koja je geografski na karti Europe, i svaka druga granica u budućnosti biti ugrožena, pa i granice država članica EU-a.

S druge strane, hrvatska politička scena ostaje na ovoj temi podijeljena, kao što je od prvog dana i bila. Sukob Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića oko Ukrajine već je epski, ali time i folklorni. Plenković i Vlada, znamo, slijepo slijede politiku vrha EU-a. Jer nikakvu drugu opciju realno ni nemaju. S druge strane, predsjednik Milanović opet solira, distancirajući se od Koalicije voljnih. Ne priznaje takav neformalni politički pakt, koji nigdje nije potpisan ni pečatiran, i čije pravne konsekvence su upitno obvezujuće za njihove članice.

Tu je Milanović u pravu, ali Hrvatska će na kraju činiti ono što će činiti i svi ostali koji su dio Europske unije i NATO saveza. Nema tu mrdanja, cile-mile. Što se ovog tjedna dogovori na vrhu, tako će biti za sve članice. Ako budu postojale »mirovne snage« koje će biti zadužene za očuvanje mira u Ukrajini, vjerojatno ih ni Hrvatska neće moći izbjeći. Iluzorno je očekivati da Hrvatska napusti Koaliciju voljnih, i postane »nevoljna«, sve dok je potpisnica tih ugovora o članstvu. Zato se na recentne nove sukobe dva brda ne treba mnogo osvrtati, oni su tu samo kao nastavak unutarpolitičkih prepucavanja, ne puno više, niti puno manje.

Ovoga puta igru vodi Washington, a ne Zagreb, pa čak ne ni Kijev. Na Trumpu je odluka, ali i odgovornost.