Iz poštovanja prema čitateljicama i čitateljima »Novog lista«, u kojem sam proveo svojih 17 najboljih novinarskih godina, dužan sam zapisati da će ovo biti zadnja kolumna, pod nadnaslovom »Ekonomski brevijar«. Kolumne su – da se načas podsjetimo – novinski stupci, koje na autorski, specijalistički način ispisuju novinari iz redakcije ili stalni vanjski suradnici. U vremenima suženih svjetonazorskih okvira, komentari su obično bili »stavovi redakcije« ili same vlasti o nečem, pa se kolumne, koje su se u svijetu novinstva pojavljivale u vremenima općeg poigravanja s idejama i interesima svih vrsta, otčitavalo kao čisto autorske stupce. »Ekonomski brevijar« je bio autorska kolumna ne samo zato što na njezin sadržaj ni u jednom retku nikad nije utjecala narudžba ili drukčije mišljenje nekog od urednika (ne računajući godine kad sam istodobno bio i njezin autor i urednik unutarnje ili ekonomske rubrike), nego i zbog neobična njezina životopisa: jer sam je pod tim nadnaslovom pisao – ne u jednom listu, nego – najprije u Kulušićevoj »Slobodnoj Dalmaciji« (od 1. rujna 1992. do Kulušićeve nasilne smjene u ožujku 1993.), pa u »Vjesniku« sve do 1996., te od lipnja 1996. do danas u »Novom listu«.

  Bilo je to vrijeme dramatične tranzicije u Hrvatskoj: iz ratne u mirnodopsku ekonomiku, iz ukidanja samoupravnog socijalizma prema uspostavi liberalnog kapitalističkog sustava, iz društvenog u privatno i strateški značajno, inozemno vlasništvo, te iz pune nacionalne suverenosti do nedavnog ulaska u Europsku uniju. Zato sam u startu kolumni dodao značenje brevijara, da bih istaknuo kako ću svakim retkom pokušavati nizati informacije i tumačenja, spekulacije i prognoze, pa i krajnje sumnje ili posve suprotnu argumentaciju od one što će prevladavati u službenoj politici ili u ostalim medijima, ne bi li bar netko od mojih čitateljica i čitatelja mogao lakše o svemu misliti – svojom glavom.

  Ali, cijelo to vrijeme, kao i kroz sav moj 40-ogodišnji novinarski vijek, ako i to nije bio privid osjetila, samnom je mentorski bio moj najdraži filozof, antički Gorgija, s kojim me je u Šibeniku 1970. na svoj sugestivan način pri kraju gimnazije upoznao profesor filozofije, Ivo Brešan. Gorgija mi je otad izazovno suflirao svoje tri slavne teze: da ničeg nema, da ako čega i ima, da se ne može spoznati, a da ako se što od toga i može spoznati, da se ne može nikome objasniti. No, novinarska me je strast jednako moćno tjerala da mislim suprotno: da svega ima, te da se gotovo sve može spoznati, pa onda i gotovo svima objasniti. I – ako ćemo o novinarstvu – ne samo da se može, nego da se i – mora, pa ako zatreba, i utuviti u glavu.

  Slijedeći Gorgiju nedavno sam u sklopu svog »šibenskog opusa« napisao i gorgijansku »Šibensku filozofiju«, koja se u najkraćem svodi na pučke mudrosne teze, prema kojima je »zaludu sve«, jer »spasa nan nema«, i jer je »čovik bleka«, jer ‘judi da su zviri«, a »život robija«, pa je »najbo’je za života držati sve čet’ri u ariji i sve to više nadolivati«, »jerbo brez piti nema njanci (pisanja, ni) razgovora«. No, slijedeći svoj, još živahni, novinarski eros, ispisao sam od 1973. na desetke tisuća novinarskih rečenica i teza, iako nisam uspio pouzdano spoznati, tko će se na kraju smijati: Gorgija ili ja.