Sve što od izbora, onih političkih, valja, sve što valja kad ih čovjek gleda blago zainteresiran i onako sa strane, jesu televizijske emisije u izbornoj noći. Zabavno je, jer nalik je velebnim vjenčanjima od par stotina uzvanika, svadbama u koje ste pozvani, a da ni mladi ni mlada ne znaju zapravo po kojoj osnovi.

Niste sigurni ni sami što vas je delegiralo, ali sve je taman tako da se ne morate namontirati ultra svečano ni puno potrošiti na svadbeni dar, da sjedite negdje izvan dometa dosadne kamere preplaćenog fotografa, da ste dovoljno zaštićeni svojom poluanonimnošću taman da možete biti kritični i prema glazbi, i prema ‘ladnoj janjetini, i prema začudnim modnim kombinacijama. Ta je pozicija najzahvalnija.

Za reć’ pravo, taj svat koji nikom nije pretjerano važan i mladenci koji naivno misle da su uplovom u bračnu luku uhvatili Boga za bradu, jedini su koji na toj svadbi, baš kao i u tim stranačkim stožerima, misle da će sve biti i dobro i drugačije. Svatovi su uvijek zagledani samo u svijetlu budućnost, čak i onda kad promućurna prababa što kutri u kutu sale sluti da je sve to kratkog nekog vijeka.

U svadbenoj, pardon, izbornoj noći, sve je čovjek u stanju opravdati i zanemariti. Ima se razumijevanje za sve i svakog. SDP recimo, i njihovo »slavlje« nakon dobivene Pule i Koprivničko-križevačke županije. Njihov predsjednik koji ne krije prezir prema svakom tko ga tjera da izgovori složenu rečenicu kad on misli da sve može stati u dvije, tri riječi na brzinu skovane i u pravilu loše šale i pošalice. Ali i takvih svadbi ima, onih gdje se stari rokeri i hipiji natjeraju na odijelo pa cupkaju do zore sretni već samom činjenicom da koljena nisu popustila. Ništa gubitak Rijeke, ništa kriva procjena taktike u Splitu, ništa gorka istina da su se u Zagrebu sveli na prikrpu ekipe iz Možemo!. Udri veselje do jutra. Naknadno raspuštanje ogranaka u velikim gradovima tek je naknadna pamet.

Ili pak HDZ. To je već svadba druge vrste, ona čiji je scenarij odavno zadan i nema odstupanja. Tako to ozbiljne stranke rade, sve unaprijed promišljaju, od glazbe do jelovnika, premda malo plaši kad u pola veselja na binu ne izlaze mladenci, već dobro raspoložena glava kuće okružena mrkim pobočnicima da poruči svima što im je u narednom periodu raditi. Lijepo, da u izbornoj noći ne izgleda pomalo prijeteće vidjeti premijera sa svim ministrima kako se obraća narodu. Kad ih vidiš tako kompaktne, čini se da ne bi s vlasti otišli, odnosno sa svadbe, sve da silom rezultata i moraju. Takvih je, uostalom, u nas bilo od vajkada.

Ima i začudnih svadbi na kojima se tuče glavom o zid jer je mlada utekla, ili mladoženja pobjegao prije sudbonosnog da. Penava i njegov DP najbolje znaju kako to bude kad danas jesi, a sutra moraš suverenista Pavličeka oslovljavati s gradonačelniče. Ali ne daš se ni kada lađe potonu, već kuješ neki novi razlog za svadbu, premda pojma više nemaš s kim ti je u kolo sad kad ti ni podrška moćnog HDZ-a nije pomogla. Na Otoku sreće zato kuješ što se skovati dade, onako kako brodolomci već rade. E što reći o slavlju u Sinju, veselici u kojoj je uživao ravno jedan jedini čovjek i zato što je i opet gradonačelnik i zato što je cijela jedna stranka, cijeli jedan Most, ostao visjeti na samo njegovim plećima. Miro Bulj, čovjek – gradonačelnik – stranka.

U zanosu pobjede kad ga se gleda ispade skoro pa simpatičan neki lik.

U Rijeci pobijedi Iva Rinčić, ona kojoj su na feštu došli ljudi od kojih je teško ijednoga prepoznati. No, i to je u redu, jer svatko, baš svatko ima pravo na svadbu. Rinčić kao neki riječki Bandić!? S obzirom na to da Rijeka sve ove godine, u SDP uljuljkana, kaska s trendovima za ostatkom zemlje i nije nemoguće.

A u Splitu Tomislav Šuta. U Splitu HDZ. U Splitu najbolji pokazatelj koliko je velik HDZ, odnosno koliko su u stanju ekipirati sve i svakoga kad im bježiš malo punata, kad im je stalo. Jest, Puljak je imao lošu taktiku, koštalo ga je to rasipanje snage na mnoštvu bezrazložno silovito otvorenih frontova, ali sam protiv HDZ-a ne može nitko.

Onako kako su lakonski pustili Vukovar da ga i dalje čini čemernijim ljuta desnica, onako kako su benevolentno pustili Zagreb uvjereni da gradonačelnik, ako ništa, i opet mora s Vladom poslovati, tako su žestoko navalili osvojiti Split i uspjeli. Dobro, ima nešto i do Splićana, no za otkriti što je to nešto valjalo bi cijelu vojsku ozbiljnih sociologa angažirati.

U Zagrebu zato milina. Tu su naime svi zadovoljni, i Možemo! s još jednim mandatom pa da imaju o čemu pričati na svojim tajnim sastancima, i Marija Selak Raspudić koju silom uvjeravaju da, kada su svi treći puti neslavno propali, baš ona ima snage da bude onaj jedini i pravi treći put.

U svadbenoj, pardon, izbornoj noći sve je simpa. Otrežnjenje je zato uvijek bolno. A bolno je jer čak i oni slučajni svatovi s kraja sale jutrom shvate koliko je demokracija fražilna i koliko smo naivni.

Onaj simpatični Bulj tako sada prijeti da se Alka neće trčati ako premijer ne ispuni sve obećano, obećano u slučaju pobjede HDZ-ova kandidata. Bulj neće dati da se trči Alka!?

U Splitu se i dalje jaše na valu pristojnosti koja je, navodno, učinila razliku između Šute i Puljka. Otkad je to pristojnost postala najvažniji kriterij i zašto je pristojnost kad Šuta svako iole škakljivo i konkretno pitanje odbije uz objašnjenje da se ne želi spuštati na tu razinu, ostat će vječni misterij ovih izbora.

Prodaje se javno briselski štih, a u isto to vrijeme u Sisku, gradu izmučenom potresom i koječim drugim, HDZ-ov gradonačelnik nije časa ni malo časio, već je momentalno sebi podigao plaću do neslućenih visina. Kad ga pitate kako to, e tad slijedi ona pristojnost i tvrdnja da to pitaju samo oni koji žele skrenuti pažnju s puno bitnijih problema.

Da s našim demokratskim procesom nešto opako ne valja, da smo se vratili koji korak unatrag svjedoči i nikad veći broj žalbi, sumnji, tvrdnji u neregularnost. Ne pomažu pritom ništa reakcije raspolućenog Ustavnog suda, ti poništeni listići jer je netko uz uredno zaokruženo ime načrčkao brodicu, a i to tek tu i tamo bez da se jasnog kriterija za poništavanje zna.

Nekada je Spužva Bob bio uredno treći po broju glasova, a sada se sumnja u svaku črčku. Nitko nikom ne vjeruje ništa, premda je potpuno nejasno koji to motiv tjera čovjeka da komandira općinama i mjestašcima od par stotina ljudi, ako ne i manje. Je li čast, ili je prigoda da susjedu zagorčaš život!?

A što god da je, i opet ovisiš o centrali i tome koliko će sredstava spustiti niže da se asfaltira štogod i prereže koja vrpca. Pa se nakon svega pitamo zašto svijet ne izlazi na izbore. Ne izlazi jer je lijen, jer misli da ionako bolje ne može, jer je osvijestio da osim jedne ozbiljne velike stranke, pa jedne koje je nekad bila velika i ozbiljna, te jedne koja bi mogla biti ozbiljna ako se ikad odvaži dići glavu dalje granica metropole, sve drugo i nema nekog smisla.

Ili je sve puno ozbiljnije pa se u nas demokracija još nije toliko razvila da se shvati kako se ipak od dolje mijenjati može i treba sve. Ako se želi, dakako.

Legitimno je i ne željeti, ima brakova koji traju u vjekove i navodno su sretni. Legitimno je biti lijen i nezainteresiran, samo kasnije nijedan prigovor više ne važi.

Dan nakon što su pročitani izborni rezultati Stari je na pitanje koliko je zadovoljan ironično kazao da je šteta što stari gradonačelnik odlazi kad je popločao kvartovsku tržnicu i posadio dva, tri stabla. Mati, ona kojoj je za svaki poraz bilo koje naše sportske nacionalne vrste uvijek kriv sudac, kazala je da je se ne tiče jer njoj i opet neće biti ništa bolje. A par dana poslije izbora ministar obrane je slavodobitno predstavio zakon po kojem će se i opet u vojsku te pritom posebice podvukao kako će svi koji završe vojni rok imati prednost pri zapošljavanju.

Zanimljiv vab, pomalo očajnički i taman takav da se svi oni koji u vojsku ipak ne bi, ili nisu otišli, opako zamisle ima li im smisla čekati posao kad je toliko čeljadi u startu u prednosti, netko zbog vojske, neko zbog valjane iskaznice. Život ide dalje taman tako da onaj novi gradonačelnik Siska, kako izvijestiše mediji, svima preporuči da se učlane u HDZ. Doduše, to je učinio prije nego ga je centrala lupila po prstima i to taman toliko da onu plaću što ju je sebi digao do nebesa sada ipak malo spusti na zemlju. Tako ozbiljne stranke u nas tešu svoje kadrove. Jer, svadba je završila, sada možemo skinuti i odijela i rukavice te pristojno nastaviti utabanim stazama, a da se vajngulaša mašili i nismo.