NA KRAJU KRAJEVA

Popis ili što je nama naša borba dala

Siniša Pavić

Katolika je u nas, lako je to moguće, manje jer Crkvu u nas nikada nije bilo briga previše za potrebe njena stada

placeholder


Istina je, o smeću i Zagrebu priča se svaki dan u Dnevnicima, Otvorenom, Direktu, Vijestima iz kulture, premda zabole svakog u ostalim županijama i gradovima Lijepe Naše to kako će zagrebački puk razvrstavati, a onda odlagati svoje smeće. Štono bi se reklo, svatko ima smeće kakvo zaslužuje, a onda, sukladno toj tvrdnji, svatko ima i odvoz smeća kakav zaslužuje. I nije ta zasluga nastala preko noći, nego smo se za nju borili jedno 20 godina tolerirajući ama sve, poput golema brda smeća onkraj grada, i ignorirajući činjenicu da su neke uređenije zemlje i gradovi odavno puku naložile i s njim se složile da koru od banane, plastičnu čašu, staklenu bocu te ostatke od ručka možda ipak ne bi trebalo zajedno bacati.


Svatko ima smeće koje zaslužuje, vlast kakvu zaslužuje, političare kakve zaslužuje, javni servis kakav zaslužuje, a bome vrijedi katkad i obratno. Ništa u Hrvata nije tako čvrsto i zadano kao otpor spram svake promjene, pa bila ona i logična i opravdana. A kad se još na putu do oživotvorenja logičnih promjena vuku posve nestručni i krivi potezi, e onda tek Hrvat katolik zajuni! I ne da na se! I odlučno tjera po svom, posve pomračena uma i posve izbrisane memorije. Prije je bilo bolje, kaže!? Bolje, sa škovacama!? Ma, dajte…


Uglavnom, o smeću se svakovrsnom uvijek da fino razglabati, koliko god svima izvan Zagreba to išlo na živce baš kao da i do njih neće doći rujna zora kad će smeća biti više nego kanti, a kanti više nego radnika Čistoće. No, nešto je drugo znatno više uzburkalo duhove javne nego li plave vrećice za smeće, ili pak dobrano otvoreni šlic u narodnog deputata Mira Bulja usred sabornice. Zapravo, zgoda s »otvorenim dućanom« totalno je podbacila, od šlica ne bi ni vica, a to može sugerirati svašta, do onog da se »nema tu bogzna što ni vidjeti«, do onog da nam ni do humora nije. No, ako u slučaju Bulj humora s pravom nema, humor nam suptilno ne dozvoljavaju vezano za rezultate popisa stanovništva – sjećate se kako smo, nema dugo popunjavali neke online upitnike!? – i to zato jer je tamo katolika nikad manje. Hrvata katolika, dakako. Dobro, ukupno nas je manje i to poprilično, i Srba je manje i to poprilično, u nekim županijama ljude ćemo za deset godina brojati na prste nastavi li se ovako, a ako išta tu raste onda je to broj sela u kojima nema nikoga ili tek dva, tri stanovnika. Ali, samo su katolici u naslovima, a kad je tako onda je domoljubna obveza o tome zboriti.




Prvo, dakako, treba razjasniti vlastitu poziciju, pozvati se na odgoj u katoličkom duhu, oca koji je kao dječak ministrirao, djeda koji je po stare dane bio remeta, odnosno onaj što konope od zvona povlači u podne i ostale sate. Sve se tu znalo; kako se prekrstiti, gdje koju molitvu ako je stani-pani, kad je Čista srijeda, a kad Veliki petak i što se tada blaguje i ne blaguje ni pod razno. Ili recimo zašto se po Božiću kad se djedu i baki dođe grize ona tvrda korica starog kruha koja se u crnom vinu močila pa s njom gasi svijeće što stoji usred izrasle pšenice.


Vjeronauk se pamti po crtežu grma koji gori i činjenici da su rame uz rame na prvoj pričesti stali i sinovi radnika škvera i kćeri aktivnih članova Partije. Na svih je Svevišnji gledao jednako. Bi i krizma i to u vrijeme kad su darovi kumovski bili simbolične naravi, pogotovo u usporedbi s današnjim megasijelima i darovima. Uglavnom, bi sve po špagici, onako kako katolik u nas radi, jer su mu tako rekli da se radi. Gdje je onda zapelo? Zašto ih je manje? Da nije, bože prosti, samo zbog odnosa ponude i potražnje!? Jer, ponuda je slaba i nikakva, a potražnja je onda još mizernija.


Katolika je u nas, lako je to moguće, manje jer Crkvu u nas nikada nije bilo briga previše za potrebe njena stada. Jašući na uvjerenju da će uvijek biti neki bake i djedovi zbog kojih će majke i očevi tjerati svoje sinove i kćeri da idu na vjeronauk i budu katolici, nikad to društvo nije poboljšalo ponudu, ponudilo neki novi paket usluga, ili jednostavno delegiralo neke crkvene rookije da idu naokolo i pitaju narod treba li mu što. Da se brinulo za stado, netko bi valjda onom momku što slabije čuje na jedno uho davno objasnio što treba reći kad se dijeli mir za svete mise, a ne da mora mrmljati štogod samo da se ne osramoti. Da ima interesa za potrebe stada, ne bi se trebalo plašiti hoće li susjedi čuti kad se za Božić prigodno amatersko uprizorenje rođenja djetešca obogati glazbenim uratkom što se »O bella ciao« zove. Jest, papa Franjo ulijeva nadu, čovjek u kolicima naokolo ide među svijet, baš kao što pokušava očistiti barem zeru gliba što se među njegovim djelatnicima nataložio, ali u nas, čast iznimkama, svećenstvo izlazi među ljude samo kad valja za blagoslova kuća podijeliti novu seriju sličica što se lijepe na okvir od vrata, ili kad uzavre mužjačka krv k’o onom svećeniku u Sikirevcima. K vragu i mobitel i ta mogućnost da se lascivne poruke njime šalju!


Nekad je tu bilo intelektualaca koji su znali zboriti mudro o svemu, i kritički ako treba, i to činili. Danas je to družina posvemašnjih anonimaca koji uglavnom šute dok tema nije ono što ih se direktno tiče, recimo povrat neke imovine, ili ono što ih se ne bi trebalo ticati uopće, poput prava na pobačaj. Tema im tako nije ni impresivna brojka novoga popisa što govori da u odnosu na deset godina prije imamo 413.056 stanovnika manje. A tema im, nažalost, nije ni to što se za ovog popisa 33 posto građana manje deklariralo kao Srbi. Tema im nije ni općina Civljane u Šibensko-kninskoj županiji u kojoj je 73,7 posto stanovnika srpske nacionalnosti, mahom starije dobi, ali je broj onih koji su odgovorili da pripadaju pravoslavnoj vjeri ravno nula. Tema im dakako nije ni Vukovar, tamo je, valjda, sve u redu sad kad je broj Srba pao ispod 30 posto. Samo, ima katolika i katolika, pa će onaj koji pamti samo sretne dane jednostavno dići ruke od svega, osim možda od opsesivno kompulzivne navike da se jutrom dok se stepenicama spušta do izlaza iz zgrade, za svaki slučaj prekrsti triput.


Zbog čega su, dakle, naslovi toliki? Zbog čega ta zabrinutost jer se ove godine katolicima deklariralo »samo« 78,97 posto građana, ni deset posto manje nego prije deset godina, kad ih se katolicima deklariralo 86,28 posto, i zbog čega taj strah od mrvu većeg broja onih koji bi da su agnostici, ateisti, skeptici? Stvar je dotjerala dotle da portparol Vlade najavljuje tiskovnu konferenciju na kojoj će šefica Državnog zavoda za statistiku, mlada dama vazda ojađena izraza lica, od svega ponajviše objašnjavati to što se, svega mu, dogodilo s katolicima. Odnosno, »DSZ će ovih dana ponovno izaći s podacima o vjerskoj strukturi«. Odnosno, DSZ, barem se tako pred presicu čini, neće govoriti ništa, ili će govoriti malo, o pripadnicima manjina kojih je sve manje i manje. Najava je takva da se tu čovjek nema čega drugog plašiti nego nekog čuda zbog kojeg će broj katolika na naglo bar mrvu narasti, baš kao i Vlade koja em ima ovakav DSZ, em se očito boji da će joj manji broj katolika pokvariti imidž ili djelovanje. A to će onda biti još jedan razlog više da se dio od 78,97 posto ozbiljno zapita nije li u današnje vrijeme primjerenije biti recimo skeptik, ili im je bolje, pomirenima sa svim, ostati tu gdje jesi isključivo zato da se starom ocu ne zadaje nova rana tek koji dan nakon što je priznao da ga rastužuje što mu unuke na vjeronauk ne idu.


Bulj ima otvoren dućan, premijer je zaboravio na »mamu lekarku« dok drugima spominje »kragujevačku diplomu«’, popis stanovništva kaže da nas je sve manje i manje, svijet je kompletni u permanentnoj krizi, klima je takva da se nebo spušta na zemlju, a već danas u Zagrebu će kamioni odvoziti samo ono smeće koje je spakirano u plave i skupe vreće. Tu samo Svevišnji pomaže, ali on kao da je odlučio na sve kreatore javnog nam života, baš kao i na nas sitnozubno stado, gledati s jednakom milošću, onom istom kojom je gledao onomad golobrade prvopričesnike crkve kraj robne kuće Prima. Možda je, tko zna, i to razlog da je katolika, tako nam DSZ-a, nikad manje.