Najnoviji Vladin paket mjera došao je u trenutku kada je bio potreban. Za tako nešto uostalom služi i država. Da ako treba, a sada definitivno treba, stane između svojih građana i ekonomskih posljedica globalnih ludosti kojima svakog dana sve više svjedočimo.

Uglavnom još jednom, točnije jedanaesti put, Vlada je intervenirala kako bi zaštitila kućanstva i cijelo gospodarstvo od cijelog niza pogibelji. A one su više-manje odavno poznate. Tu su kao i uvijek rast cijena na svim područjima od goriva preko hrane pa do toga za koliko ćemo se grijati. Dodatne su mjere predviđene za one skupine stanovništva koje posljedice rasta troškova života sve ove godine najteže podnose.

Kada vlast donese mjeru koja ljudima doista olakšava život, posebno onima najpotrebitijima, to treba priznati. Riječ je o gotovo iznuđenom potezu u ovakvoj situaciji, ali opet treba reći da je on dobar. Naravno, gospodarski stručnjaci će i ovdje pronaći nedostatke kojih zasigurno ima. Možda se moglo i bolje. Ali učinjen je dobar potez. Pomoć je pružena najpotrebitijima.

Hrvatska je posljednjih godina prošla kroz mali milijun kriznih situacija koje su pokazale da je jako malo potrebno da se poremeti ono što smo donedavno smatrali normalnim.

Pandemija, energetska kriza, rat u Ukrajini, poremećaji na tržištima, inflacija, a sada i sve opasnija geopolitička situacija na Bliskom istoku, pokazuju da cijena koju plaćamo u trgovini, na benzinskoj crpki ili za energiju često nema gotovo nikakve veze s onim što se događa unutar Hrvatske. Ali često i ima. Ali usredotočimo se sada na ove mjere i razloge zašto su one donesene.

Baš zato je potrebno dodatno pojasniti što to sada Vlada radi. I zašto to mora raditi. Ona sama ne može proizvesti jeftine energente ili struju. Ne može zapovjediti svjetskim tržištima da snize cijene. Ne može ni domaćim, ali to je jedna druga priča. Ne može ni zaustaviti ratove. Ne može odlučivati o tome hoće li tanker s energentima sigurno proći nekim svjetskim morskim putem. Niti može utjecati na odluke velikih sila. Ali može učiniti ono što je u njezinoj moći – ublažiti udar koji globalni događaji imaju na hrvatske građane. I baš to radi.

Naravno, i ovaj puta, kao i puno puta ranije, svjetski događaji opet razotkrivaju i autentične hrvatske slabosti za koje si je Hrvatska sama kriva. Da imamo bolje i efikasnije gospodarstvo, a kakvo nemamo, puno bi lakše amortizirali ove vanjske udare.

Puno bi se lakše nosili s njihovim posljedicama. Ali neke stvari su krivo napravljene još prije više od 30 godina i nitko ih dosad nije imao hrabrosti ispravljati. Da jest, opet bi ovakve mjere bile potrebne. Ali bi bile učinkovitije jer bi bile primjenjivane na puno bolju situaciju.

Svi dotadašnji paketi pomoći građanima i gospodarstvu od 2020. godine pa do danas dosegnuli su gotovo devet milijardi eura. Kada je u pitanju gorivo, interveniralo se kroz trošarine i ograničavanje premija, što je znatno umanjilo cijene benzina u odnosu na one koje bi bile da mjera nije ni bilo.

Nisu to male stvari. Za obitelj kojoj svaki mjesec treba platiti gorivo, hranu, režije i ostale osnovne potrebe, razlika između podnošljivog i nepodnošljivog poskupljenja nije apstraktna ekonomska kategorija. Ona je za njih više nego jako konkretna.

Ali baš zato što su ove mjere dobre, treba otvoreno reći i ono što je možda neugodnije – one ne mogu trajati beskonačno.

ovac kojim Vlada financira subvencije, ograničava cijene ili nadoknađuje dio troška građanima nije novac koji je pao s neba. To je novac poreznih obveznika, novac proračuna i, posredno, novac hrvatskog gospodarstva. Hrvatska danas može intervenirati jer ima fiskalni prostor koji je znatno veći nego ranije. No on nje beskonačan.

I stoga nam se samo ostaje za nadati da nikada nećemo morati osjetiti točku gdje bi ta beskonačnost mogla početi. Ali kao što smo to rekli već više puta, neke stvari zaista ne ovise o Hrvatskoj.

Ostaje nam samo nadati se da će se stvari u svijetu posložiti. Jer ako neće, gadno nam se piše.