Dan kada je bivši njemački kancelar Willy Brandt kleknuo u Varšavi i poklonio se žrtvama Drugog svjetskog rata, otvorio je put pomirenja ne samo između Poljaka i Nijemaca, nego u cijeloj Europi. Bilo je to 1970. godine, klečao je samo 30 sekundi, ali u tih pola minute Willy Brandt je ušao u povijest.

Njemački socijaldemokrat je bio prvi njemački kancelar koji je stupio nogom na poljsko tlo, i to se dogodilo točno 25 godina od završetka Drugog svjetskog rata. Četvrt stoljeća trebalo je da jedan Nijemac to učini, i pritom je najprije izazvao otpor u vlastitoj zemlji, ali svima na kugli zemaljskoj bilo je jasno da je to akt isprike za sve što se u Varšavskom getu i drugdje u Europi dogodilo od strane njemačke politike u tom ratu. »Nad ponorom njemačke povijesti, pod teretom milijuna ubijenih, učinio sam to što ljudi inače čine kada jezik zakaže«, napisao je kasnije Brandt u svojim sjećanjima.

Srećom, u Hrvatskoj su se ovakve geste dogodile i prije nego je prošlo 25 godina od Domovinskog rata i njegovih najgorih trenutaka, kao što je bio pad Vukovara ili pokolj u Škabrnji. Predstavnici srpske nacionalne zajednice, kao i neki srbijanski političari, učinili su to već prije cijelog desetljeća – tadašnji srbijanski predsjednik Boris Tadić ispričao se 2010. godine, i to na Ovčari, u Vukovaru, a SDSS godinama čini ili dio vladajuće većine, ili čak dio vlade, bez obzira radilo se o lijevim vladama, ili kabinetima desnog centra, kao što je današnji Plenkovićev, gdje je potpredsjednica upravo iz SDSS-a, Anja Šimpraga.

Njezina je priča i inače zanimljiva – nakon oslobođenja Hrvatske i Oluje, njezina slika kao male djevojčice od osam godina obišla je javnost, jer je sa svojom obitelji tada bila na odlasku iz Hrvatske, iz Knina, zajedno s kolonom drugih civila koji su odlučili otići. No, također se s obitelji i vratila, i to 1999. godine, dakle samo četiri godine nakon zbjega. Šimpraga je o svojoj priči više puta javno govorila, pa je tako ispričala: »Svake godine u ovo vrijeme, dijete progovara u meni. Sjećanje jedne djevojčice iz kolone. Tog 4. kolovoza 1995. imala sam točno osam godina. Najednom i nebo je promijenilo boju. Sparina je otežavala disanje, nije slutilo na dobro. S ruksakom za drugi razred osnovne škole bila sam spremna za put, put koji nije imao ime, put koji je vodio tko zna gdje. Od Knina, do Petrovačke ceste, preko Banje Luke, a otuda bez stajanja do Srbije. Kolona je bila duga, zvuk traktora i plač okruživali su nas. Posljednje komadiće kruha podijelila sam s rodbinom, a taj miris me pratio«, rekla je čelnica SDSS-a. No, želja za rodnim krajem bila je jača pa se s obitelji vratila u Knin 1999. godine. »Opet smo bili na svom kamenu, kraj svoje rijeke«, rekla je jednom prilikom u emotivnom govoru.

Danas je ona potpredsjednica Vlade, i to HDZ-ove vlade. Ako njezina priča nije sinonim za riječ pomirenje, onda nije nijedna. Stoga i njezine riječi u Škabrnji, gdje se ponovo došla pokloniti žrtvama srbijanske agresije kao članica SDSS-a i Vlade, imaju sigurno dodatnu težinu. A ipak, neki su joj okrenuli leđa, nisu htjeli gledati u smjeru njenog poklona i isprike. Iako treba imati ljudske hrabrosti i integriteta doći na takvo mjesto, još uvijek ima onih kojima politika pomirenja smeta.

Treba i njih razumjeti, jer kako je jučer izjavio potpredsjednik Vlade Oleg Butković, ti branitelji to nisu učinili zbog političkih razloga, nego zbog emotivnih. Ratne rane zapravo nikad neće proći, no nakon 30 godina od rata zaista treba probati smoći snage i okrenuti se nekom drugom vremenu, onom ispred nas. Ne možemo dovijeka živjeti ni u toj boli, a kamoli u mržnji, kako je rekao ministar obrazovanja Radovan Fuchs. Dok je negativne energije, ma kako opravdana bila, težak će biti suživot, bilo gdje, od Vukovara, preko Škabrnje, do Rijeke ili Zagreba.

Stoga je Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata, ujedno i dan opraštanja i pomirenja. Na taj način ga treba pokušati gledati, s obje strane.