Kuga je  nogometa, dobro je poznaju Talijani, namještanja (dogovaranja) ishoda utakmica. Njihova je »filozofija« završnice sezone – ako ti bodovi ne trebaju ne zamjeraj se onome kome su nužni. Na prvenstvo su došli nakon još jednog kataklizmičkoga kladioničarskog skandala. Nakon remija s Hrvatskom, u press centru u Poznanju, talijanski novinari bavili su se samo jednom temom »biscottom«. Tako su prije osam godina, na Euru 2004. u Portugalu, nazvali »namještaljku«, najavljen ishod skandinavskog obračuna Danska – Švedska, 2:2. I Italija, izbornik je tada bio Giovanni Trapattoni, morala je kući. Žrtva skandinavske »urote«. Ako istim rezultatom završi i susret Španjolska – Hrvatska, Talijani će morati kući i uz pobjedu nad Irskom! 

Panika i strah u talijanskim redovima. Skloni teoriji da bi se Španjolci na taj način riješili nezgodna suparnika u borbi za europsku krunu. Duhovi su izašli iz boce. Znate onu »narodnu« – kurva o moralu, vojska o skraćenju (na sreću nema više vojnog roka…), a lopovi o poštenju. Kurvi, metaforički, pun je svijet, svi ratuju, a načelo života je »tko će koga prevariti«. Talijani, moreplovci, pjesnici, sveci ali i narod koji je stvorio mafiju, imaju pune gaće. Trajni  »proljev« verbalni od – kiselog »biscotta«. 

Gigi Buffon je odmah poslije utakmice rekao kako će se cijeli svijet smijati ako Hrvati i Španjolci odigraju 2:2. Najmanje pozvan u ovoj priči o poštenju, jer mi je upravo on prije dva tjedna u Covercianu izjavio: »Bolje dva ranjena, nego jedan mrtav«, u odvjetničkoj ulozi obrane onih koji dogovaraju rezultate. Sada, rezultatom 2:2, dva bi preživjela (Španjolska i Hrvatska), a jedan (Italija), bio bi »sahranjen«. Slaven Bilić se ne uzbuđuje, vjeruje da možemo pobijediti najbolju momčad na svijetu, ali i odigrati 1:1, jer, po njemu, Talijani neće dobiti Irce tri gola razlike. Za razliku od Talijana mi sami odlučujemo o svojoj sudbini, sa štitom ili na njemu. Kući bi mogli i Španjolci…

Zaslužili  smo još jednu priliku budući da smo još jednom »azzurrima« stavili brnjicu u drugom poluvremenu. Uskrsnuli smo nakon što smo u razdoblju do odmora bili brod koji se opasno valjao na orkanskim valovima. Anestezirali smo Talijane kada su bili uvjereni da su nas kastrirali. Slaven Bilić  nadmudrio je pedantnog stratega Cesarea Prandellija. Puno je pričao o značaju »čitanja utakmice«. Dobro ju je pripremio, neutralizirao sve opasnosti, uništio našu igru. Ali u Pletikosinu mrežu (činio je čuda!) ušla je samo lopta koju je iz slobodnog udarca uputio »kralj nogometa« – Andrea Pirlo, prva violina susreta. Promijenio raspored ljudi (4-2-3-1), u poluvremenu održao lekciju o »trčanju i pokrivanju«, i vidjeli smo drugu ekipu. Prandelli je zaspao na klupi, ostao je bez reakcije, vukao pogrešne poteze, najveći je povlačenje iz igre Balotellija. Bilić ga je matirao. Talijani su počeli disati na škrge, naši su se rastrčali. I Mandžukić je još jednom oplodio našu igru, izvukli smo remi s Talijanima, za koje Bilić još uvijek smatra da su među prvim kandidatima za naslov. Jasno, uvjeren, da možemo dobiti Španjolce i – pomoći Talijanima. Da nam zahvale nakon što će nekoliko dana potrošiti na priču o »biscottu«. 

Trapattoni je bio Prandellijev trener u Juventusu, njegov pomoćnik, Tardelli, svjetski prvak s Italijom 1982. godine, ali najstariji trener prvenstva ne razmišlja o »domoljublju«. Poručio je neka ne razmišljaju o pomoći, jer Irci su narod koji zaslužuje poštovanje, i zato se brine samo o  svojoj reprezentaciji. Uzbudljiva završnica u kojoj je Hrvatima zabranjeno(?) igrati 2:2 sa Španjolcima, jer crv sumnje je već narastao, barem kod naših prekomorskih susjeda, u – opaku zmiju. 

Hrvatska protiv prvaka svega i svačega, Španjolaca, igra svoju posljednju kartu iznenađenja. Bit će što bude, već sada su naši nogometaši napravili puno. Svladali Irce, nisu izgubili od Talijana!