Ljepota demokracije glasi: govorite sada, ili šutite zauvijek. Odnosno bar idućih pet godina. Sutra će birači Hrvatske ponovo reći svoje, a ono s čime se suočavamo danas i sutra do 19 sati, jest izborna šutnja, kao potpuno prevladani relikt prošlosti u vrijeme digitalnih platformi i društvenih mreža na kojima svatko može misliti i pisati što god hoće.

Izborna šutnja je potpuna zabrana političke promidžbe prije i tijekom demokratskih izbora, i u većini zemalja gdje postoji odnosi se na zabranu uvjeravanja ljudi da glasaju za specifičnog kandidata ili stranku ususret izborima koji će se održati, no u moderno doba širenje političkih poruka, pa i onih formalno zabranjenih na te dane, nezaustavljivo je. Svjetske demokracije koriste izbornu šutnju kao protutežu političkim kampanjama koje traju puno dulje, a još jedno objašnjenje je poklonjen dan biračima da se osvrnu na kampanju i u miru donesu odluku, odnosno odaberu svog kandidata. U Hrvatskoj izborna šutnja počinje u ponoć dan prije nego što će se izbori održati, a traje sve do 19 sati na izborni dan, kada se zatvaraju birališta.

U Italiji je čak 15 dana prije izbora zabranjeno objavljivati ankete koje predviđaju rezultate, a mjesec dana prije datuma izbora je zabranjeno izgovarati imena kandidata – osim na TV programima koji su pristali na regulirano izborno oglašavanje. S druge strane, u SAD-u i Finskoj izborna šutnja ne postoji. Ona ima smisla u svojoj strogoj definiciji, kao zabrana izravne promidžbe od političkih stranaka i kandidata, no doista je došlo vrijeme da se razmisli o izmjenama toga zakona, u situaciji u kojoj iste te stranke i kandidati otvoreno praktički zloupotrebljavaju tu odredbu. Dolaze na birališta, slikaju se i daju izjave, pa ako za to od DIP-a bivaju sankcionirani samo opomenom, doista od tog modela zaštite birača više nema – ništa.

Druga stvar koja je bitna za sve izbore jest odaziv birača. O njemu vrlo često izravno ovisi izborni rezultat, a najčešće pogoduje izazivaču u pojedinim izborima. Tako barem kaže politologija. U Hrvatskoj je odaziv na predsjedničkim izborima standardno viši nego na bilo kojim drugim vrstama izbora – razlog je personaliziranost izbora, pogotovo u drugom krugu, gdje se ne biraju samo dvije politike, nego i dvije osobnosti, dva stila.

Najviši je bio, logično, na prvim predsjedničkim izborima 1992. godine – čak 75 posto. Drastično je pao kad se Franjo Tuđman borio za svoj drugi mandat, na samo 54 posto, a ponovno raste kad na scenu u posttuđmanovsko vrijeme stupaju drugi, novi (odnosno stari) kandidati i kad ponovno jača politička polarizacija. Tako je odaziv 2000. godine bio solidnih 60,8 posto, da bi se nakon toga vratio na 50 posto. Čim se pojavi neki izazivač, odaziv raste, pa je tako na prošlim izborima bio ponovo gotovo 60 posto u drugom krugu. Sada, 2019. godine, u prvom krugu recentnih izbora odaziv je bio također 50 posto, a već sutra vidjet ćemo je li žustra kampanja uz niz sučeljavanja zainteresirala birače da taj odaziv pojačaju.

Neki razlozi, međutim, mogli bi ga smanjiti, kao što je činjenica da još uvijek traju spojeni blagdani i da počinje skijaška sezona, pa je možda trenutak da se zapitamo bi li idućih pet godina trebalo iskoristiti i za promjenu prakse da se izbori održavaju nužno baš u ovo blagdansko vrijeme.

Naime, Ustav i zakon kažu da se izbori održavaju svakih pet godina, a kako je predsjednik Tuđman bio preminuo 10. prosinca 1999. godine, tako su odmah potom bili raspisani novi izbori, i to za početak 2000. godine, a svih idućih godina taj se rok stalno vraćao prema Božiću i Novoj godini, stoga se predsjednički izbori već niz ciklusa održavaju u to, zapravo, potpuno neprimjereno vrijeme u kojem se obiteljski blagdani truju politikom, a u drugom krugu izbora vrlo često dio birača koji odlazi na odmor nema ni priliku glasati.

Osim ostalih reformi koje se predlažu oko predsjedničkih ovlasti i izmjena akata koje ih prate, možda bi se moglo razmisliti da se ti izbori pomaknu ranije na prosinac ili kasnije na siječanj, kako bi se odabir birača dodano objektivizirao i kako bi svi dobili priliku da izađu na birališta. Jer to je tako u demokraciji: ili recimo svoje, ili se kasnije ne žalimo.