Kako se očekuje, premijer Zoran Milanović danas će objaviti rekonstrukciju Vlade, kao svoj odgovor na zbivanja na Glavnom odboru, rezultat pri glasanju o izbacivanju Slavka Linića te duboku podjelu stranke koja je završila i padom njegova legitimiteta i legitimiteta Vlade kod vrha vlastite stranke u vezi sa slučajem Linić.

Naravno, glavna poruka Banskih dvora bit će da smjena ministra zdravlja Rajka Ostojića nema nikakve veze sa stranačkim sukobima, što se vidi i u činjenici da Miranda Mrsića nitko ne dovodi u pitanje, a vjerojatno odlazi i netko od premijeru bliskih ministara…

Svatko će taj novi potez premijera tumačiti kako želi, ali jedno je sigurno: nakon Glavnog odbora u subotu SDP je slabiji nego je bio ranije, a i Vlada ima slabije »uzemljenje« nego je imala prije slučaja Linić, s rekonstrukcijom ili bez nje. 

   A da je premijer Zoran Milanović neke poteze povukao puno ranije, ništa ne bi bilo isto. Na primjer, da je ministra zdravlja smijenio prije dva mjeseca, ili u trenutku kad i Slavka Linića, nitko ne bi postavljao nikakva pitanja zašto to čini.

Ostojić otpočetka slovi za lošeg ministra, i ima vjerojatno najteži resor, tako da mu nije nimalo teško i imati loše rezultate. Ovako, odluka doista miriši na revanšizam i premijer će teško graditi svoju uvjerljivost takvim činom.

Pogotovo što će obrazloženje vjerojatno biti vezano uz aferu ECMO, a ne loš rad u cjelini. Što znači da pouka nije izvučena: da se ponavlja ista priča, isti model kao sa smjenom Linića. Umjesto da premijer smijeni ministra kojim jednostavno nije zadovoljan, on pakuje afere. 

  Ili, recimo, stranački rad na terenu. Nakon sjednice Glavnog odbora Milanović je hitno odlučio da će krenuti u komunikaciju sa strankom, obići će sve lokalne organizacije, aktivirati zapuštenu stranku, već imenuje i koordinatore za izborne jedinice za izbore 2015. godine.

Ide mobilizacija! SDP mora pobijediti i 2015.! Članstvo mora osjetiti da je važno, da je komunikacija interaktivna… I sve tako po redu. Pa gdje je takav pristup dosad bio?

Sa članstvom se trebalo oduvijek komunicirati, politika je dvosmjeran proces, a uostalom i konvencija 2012. godine pokazala je da Milanović ni tada nije kontrolirao teren i da je samo bilo pitanje kada će se taj teren okrenuti protiv njega.

Ni tada njegov izbor nisu bili ni Rajko Ostojić ni Komadina, a ipak su na kraju dobili najviše glasova za potpredsjednike. Sada nezadovoljstvo radom premijera i Vlade u stranci objektivno postoji i kritična masa se aktivirala, te je vjerojatno prekasno da šef stranke pokuša pridobiti k sebi one koje nikad nije ni imao, ili pak one na terenu koje je u međuvremenu razočarao. 

  Tako je i s rekonstrukcijom Vlade u cjelini: krajem prošle godine i početkom ove, dijelovi stranke, analitičari i politolozi vrištali su da premijeru treba rekonstrukcija, jer mu se tim potrošio i pohabao, a rezultata nije bilo.

Tvrdoglavo je odbijao takve sugestije jer je smatrao da je ionako u kabinet izabrao najbolje što je imao. Sada baš želi rekonstrukciju, za koju velika većina politologa (koji su valjda objektivni) smatra da je jednostavno zakašnjela. 

   Uostalom, neki su smatrali i da bi premijer Milanović, da je prijevremene izbore raspisao u veljači ili ožujku, kad je kriza s Linićem već eskalirala sa slučajem Šegon, a Vlada imala jednako loše rezultate, sačuvao sebe kao kandidata za novi mandat i možda ipak osigurao novu pobjedu SDP-u, osnažen novim legitimitetom građana. A sad je vjerojatno prekasno čak i za to, i u SDP-u i kod građana… Šteta.