Iako misli da je jučer, smjenom ministra Slavka Linića, dodatno učvrstio svoju poziciju na čelu Vlade, autoritet u stranci i pred biračima, te osnažio vlastitu sliku u ogledalu kao glavnog moćnika države Hrvatske, premijer i šef SDP-a Zoran Milanović zapravo je označio početak svog političkog kraja. Uopće nije potrebno po stoti puta analizirati zašto je loš potez micanje najuspješnijeg ministra, uz istodobno krajnje negentlemansko impliciranje putem medija da je riječ o inkriminirajućim sumnjama po ministra Linića, to već svi vide.

Važnije je premijeru ukazati da bi morao za sebe naći izlaznu strategiju za ovu situaciju, a ona se krije upravo u onome što Milanović sa svojim još preostalim suradnicima pokušava najviše izbjeći – to su prijevremeni izbori. 

Novi izbori jedina su šansa da Milanović spasi sebe na čelu SDP-a i odupre se ofanzivi koja mu se sprema sa svih strana unutar vlastite stranke. 

Očekivanja da će se Milanović osvijestiti o tome koliko je već naraslo nepovjerenje građana u njegovu Vladu propala su sada kada se vidi da smjenu Linića nije, ako ništa drugo, iskoristio za širu rekonstrukciju Vlade, kakvu odavno očekuje javnost. Linićev odlazak mogao se u paketu prodati kao šira rekonstrukcija, uz istodobno dovođenje novih ljudi, stručnjaka, optimista, bilo čega, koji bi dali naznaku da do kraja mandata još može biti barem pokušaja da Hrvatska napreduje.

Time bi premijer bio pokazao i da barem minimalno osluškuje puls javnosti. No, rekonstrukcija nije njegovo rješenje, on je dapače namjerno smjenio Linića kao »zaseban slučaj« da dokaže svoju nadmoć nad njim, a time i nad svima ostalima koji su još ostali s njim u Vladi. Milanović je želio pokazati tko je »the boss«, no već samo nekoliko sati nakon Linićeve smjene pokazalo se da je zadao suicidalan udarac samom sebi. 

U stranci mu se sprema pobuna, još se samo čeka da izgubi europske izbore, a zbog načina na koji je smijenio Linića zapravo se iz vida izgubila osnovna stvar, koja Milanoviću strši kao trn u oku – više nije pitanje je li Linić povezan s bilo kakvim kriminalom, nego je glavno pitanje postao način na koji ga se Milanović riješio, a riješio ga se – brutalno. 

U takvoj situaciji, u kojoj je upitno čiju podršku još ima u vlastitoj stranci, osim svojih ministara koji o njemu još ovise, Milanović bi sebi napravio najveću uslugu kad bi raspisao prijevremene izbore. Jedino tako on ustvari može zadržati sve loptice u zraku, diktirati igru i ostati kandidat za premijera u novom mandatu, a istodobno i ostati šef SDP-a. Svako otezanje te odluke samo je prilika više da ga njegovi neprijatelji, a među takvima su sad i oni iz najjače baze, Rijeke, uz one iz Zagreba od ranije, detroniziraju sazivanjem izvanredne konvencije ili rušenjem njegovih prijedloga u Saboru. 

Prijevremeni izbori nisu, naravno, potrebni zato jer ih zaziva Tomislav Karamarko i HDZ, iz svojih razloga i sa svojim opasnim namjerama. Upravo suprotno – potrebni su jer trebaju SDP-u, jer je ekonomska situacija u zemlji loša, jer Vlada nema podršku dobrog dijela građana, a i zato da si Milanović – koji je sigurno pošten premijer dobrih namjera – pokuša sačuvati karijeru i obraz. Ali i vlastitu stranku, u kojoj se sprema masakr.