Javnost je zbunjena: mediji pišu da premijer Milanović više ne želi ministra Linića, da čini sve da ga natjera na ostavku. Ali – smijeniti ga ne želi. Nije smijenio ni Komadinu, Holy, Ostojića… Svi su sami dali ostavku. Čak ne želi prihvatiti niti Linićev mandat koji mu je ovaj dao na raspolaganje. Njegovu – praktički – ostavku ignorira. Dok ne postane neopoziva. Ako ikad… Dotad rekonstrukcije Vlade nema. 

  S druge strane, Linić je odbijao smijeniti Šegona, čak i nakon što je svom šefu u Vladi obećao da će to učiniti. Tvrdoglavo je branio svog suradnika, kao i sve svoje ljude uvijek. No, time je i otvoreno otkazao poslušnost premijeru. Treba li na dužnosti ostati ministar koji prkosi premijeru? I ako ostane u Ministarstvu financija, a izgleda da će zasad još ostati, kako će raditi bez povjerenja premijera i s novim kadrovima koji će mu biti nametnuti? Linić će možda ostati discipliniran, ali kako je ono glasila njegova poznata izjava? »U džungli ja ću biti najgora zvijer…«. Koliko i to može potrajati? Javnost se vjerojatno pomalo već pogubila u cijeloj toj trakavici. Tko tu više koga? I zašto, zapravo? 

 Čini se da su jasne dvije stvari: SDP se previše bavi sam sobom, odaje dojam da članovima Vlade nisu bitni problemi građana nego međusobno odmjeravanje snaga. Većini građana doista je svejedno tko će biti ministar financija, pa i premijer, sve dok osjećaju da žive bolje. A ne žive. Stoga će biti zanimljivo pratiti rejting SDP-a ovih dana. 

    I drugo, negativni dojam o beskonačnim sapunicama u Banskim dvorima bio bi puno manji kad bi premijer brže donosio odluke, i otvoreno ih priopćavao. Prekratka je ova kolumna da bi se tu analiziralo zašto Milanović nije odmah sam smijenio Šegona, ili zašto ne želi odgovarati ni na pitanje ima li Linić još uvijek njegovu bezuvjetnu podršku. Beskonačno otezanje, i samim time – medijsko spekuliranje, samo odgađa rješenja problema. Ispravno je poentirao prof. Ivan Rimac u jednoj analizi, da se Milanović očito libi donošenja naglih odluka, ne zato jer nema stav ili nije dovoljno hrabar, dapače, nego zato jer ne želi da ispadne da podliježe jeftinom pritisku oporbe ili medijskoj histeriji. Pa onda čak i bivša premijerka Jadranka Kosor drži javne lekcije aktualnom premijeru da bi mu bilo i lakše i korisnije da se odmah očituje. To vjerojatno izaziva salve smijeha u Banskim dvorima. Ali – istinito je. 

 Vlada bi bila uvjerljivija da je premijer otvoreniji. Time bi nestalo uvjerenje da se ti ljudi bave samo sami sobom. Jer čak i da žele, vjerojatno nije tako. A loša percepcija ostaje. 

  Zato je izuzetno važno da je premijer Milanović jučer progovorio o drugom slučaju koji se zakotrljao – slučaju županice Marine Lovrić-Merzel. Tumačenja su opet različita, ali činjenica je da je nakon njegova poziva sisačka županica napokon počela razmatrati ostavku, ako se dokaže samo dio optužbi na njezin račun. Do jučer ujutro bila je samouvjerena, čak bahata preko svake mjere, a sada smo saznali da joj je šef Milanović uputio jasnu opomenu pred isključenje. Ako se dokaže samo dio krimena kojega navodi zviždačica iz HDZ-a, županica će morati odstupiti, a vjerojatno će biti isključena i iz SDP-a. 

  Milanović više neće tolerirati bacanje sjene na obraz stranke koju vodi, to je očito. Nedoumica ne smije biti. Jer to je ključni, vjerojatno i jedini politički kapital koji SDP još ima. Onda dajmo i slučaj Linić eksplicitno zaključimo…