Da bilo kojeg SDP-ovca trzneš u tri ujutro da napamet bubne tri osnovne smjernice programa svoje stranke, on bi rekao: bla, bla i – regionalizacija. Nema političara lijevog opredjeljenja na skali od ORaH-a do IDS-a koji ne bi rekao da je regionalizacija, među ostalim i kao model pojeftinjenja javne uprave, preduvjet razvoja Hrvatske. To je bila jedna od glavnih sadržajnica (rekla bi Kolinda Grabar-Kitarović) Plana 21, a razlog zašto se nije provela podjela Hrvatske na funkcionalne i moderne europske regije, bila je samo u činjenici da u mandatu 2011. – 2015. za to, potpuno jasno, nije bilo novaca. Ako je postojalo ijedno očekivanje od SDP-a za idući mandat i ove izbore, bila je to – regionalizacija.

Ali eto, bila pa prošla… Premijer Zoran Milanović jasno je rekao da je osobno protiv toga, te da po njemu moraju preživjeti županije kao optimalan oblik srednje teritorijalne organizacije u Hrvatskoj. »Ne vidim ništa dobro u tome da zemlju podijelimo na pet povijesnih regija jer je upravo to bila okosnica hrvatskih podjela i manipuliranja Hrvatskom u ne tako dalekoj prošlosti. Tko god je uspostavio ovakav županijski sustav, posjedovao je vrlo dobar politički osjećaj za hrvatske potrebe«, izjavio je premijer prije nekoliko dana. Živio Franjo Tuđman! Koji je uspostavio ovakav županijski sustav.

Ovom izjavom Milanović je vjerojatno najviše iznenadio svoje vlastite kolege i članove – svoj SDP, a posebno koalicijske partnere, vjerojatno najviše one u IDS-u. Cijeli SDP upinje se godinama razraditi modele regionalizacije koji bi bili ekonomski i politički prihvatljivi, Arsen Bauk spalio si je moždane vijuge razrađujući ekonomiku novih regija (on je inače i veliki pobornik ukidanja malih skupih općina), a Zlatko Komadina bio je autor toga poglavlja u Planu 21 kao čovjek iz prakse i poznavatelj političkih prilika na terenu te smišljao kako pomiriti političke i lokalpatriotske odnose unutar regija. O IDS-u ne treba ni trošiti riječi – oni su ionako na izlaznim vratima iz Kukuriku saveza, a s ovim vritnjakom i još malo naprvo. Ono, Istra vam nikada neće imati razinu jakih europskih regija – poručio im je šef koalicije. Zbogom i doviđenja – mogao bi glasiti odgovor iz Pule.

Analitičari pak podsjećaju da je i SDP-ov predsjednički kandidat Ivo Josipović predlagao podjelu zemlje na regije kao osnovu novog razvoja, a ustalom i same SDP-ove ustavne promjene, koje su prošle godine neslavno propale, imale su upravo takav sadržaj (sadržajnicu, pardon).

Vjerujte, ja s tim nisam imao ništa – odgovara hladno kao špricer Milanović na sve to.

No, cijeli ovaj kopernikanski obrat u konceptu, zapravo, nije nikakva slučajnost. To je vrlo pažljivo osmišljena strategija koja ima jedan cilj: izazivati što manje podjela i ujedno time zagrabiti što veći broj glasova na predstojećim izborima. Kupovina glasova tisuća zaposlenih u hrvatskim županijama samo je jedna od kockica u mozaiku, najbanalnija i najočiglednija. Cijeli plan ima nekoliko razina, a podloga mu je – strogo matematička. Jednostavno, na ovim izborima treba pokupiti između 830.000 do milijun glasova za nastavak obnašanja vlasti. Kako?

Prvo, vratiti lijevo biračko tijelo sebi. Tu je alat dr. Antun Vujić koji piše »novu paradigmu« socijaldemokratske politike. A Milanović kao Milanović, voli pojednostavljivati, pa lijepo kaže: »Ključno ideološko pitanje socijaldemokracije je odnos kapitala i rada. Socijaldemokracija se uvijek mora postaviti na stranu rada«. I to je to. Tako će biti. Boris Lalovac, Antun Vujić i svi ostali samo tu mantru moraju dovoljno žustro ponavljati, i radnici će se osjetiti dobrodošlima sami po sebi.

Drugo, SDP mora pokušati zahvatiti i dio centra. Tu je već angažiran »živahni starčić F. T.« – više nije odiozno ni ime ni politika prvog predsjednika Franje Tuđmana. U skladu s tim i županije, kao i stare Tuđmanove izborne jedinice, prihvatljive su kao koncept koji se pokazao plodonosan na izborima. Zašto dirati u ono što je već ranije donosilo pobjede, logičan je rezon.

Treće, povezano, jest izbjeći bilo kakve dodatne političke podjele ili prijepore. Rasprave o regijama donijele bi političko divljanje slijeva i zdesna, uzbunili bi se duhovi, a to u izbornoj godini nikome nije potrebno. Još barem četiri godine hrvatske županije imat će iste ovlasti te stand by pozicija, što opet uključuje i neuznemiravanje plutajućeg političkog centra koji je trenutno sklon SDP-u, ostaje primarni zadatak.

I na kraju, socijalno sidro za sve – apsolutni amen je da se mirovine neće dirati, ni pod koju cijenu, jer to su glasovi koji su za jednu umjerenu i socijalno osviještenu politiku ključni za pobjedu. Više-manje, to je koncept kojim će se pokušati zadržati vlast kad je SDP u pitanju.

Nije doduše bezazleno što je Tomislav Karamarko to već prokužio, pa je prešao u napad nazivajući Milanovića i društvo »lažnim ljevičarima«. Možda to nije ni daleko od istine, ali život je već dokazao da je i veliki nacionalist Karamarko možda »lažni desničar« (za detalje upitati Jožu Manolića). Tako se klatno opet vraća na nulu, i zato će i razlika u glasovima na ovim izborima biti minimalna.