Ako postoji stvar koja u Hrvatskoj upitno funkcionira, to je pravosuđe. Nikada ne znaš kako ćeš na sudu u Hrvatskoj proći, a i najrazvikaniji slučajevi predmet su nadigravanja moćnih lobija unutar pravosuđa. To je sektor koji je i svojedobno u pregovorima s EU bio najsporniji – svi se sjećamo poglavlja 23, koje je bilo zadnje usuglašeno, a nikada istinski ispunjeno. Primljeni smo u EU samo zato jer smo zadovoljili ostale uvjete, pravosuđe je prošlo kroz ušicu igle, jer su se mrvu ubrzali postupci. Bit je ostala ista – utjecaji politike, utjecaji moćnih pojedinaca, to je temelj funkcioniranja pravosuđa u ovoj državi.

Nekoliko primjera, čisto za zaboravne. Prvo, Mamići. Prije samo tjedan dana istražna sutkinja je, unatoč tome što su braća Zdravko i Zoran Mamić nudili jamčevinu i sve svoje nekretnine u zalog za slobodu, odlučila da zbog opasnosti od ponavljanja djela i težine djela Mamići moraju biti u Remetincu sve dok istraga traje. Sada je izvanraspravno vijeće zagrebačkog Županijskog suda već preinačilo tu odluku. Mamići smiju na slobodu, show must go on, cirkus ponovno u vašem gradu. A sve u tjedan dana. Dvije dijametralno suprotne odluke u tjedan dana na istom sudu. Što to govori o našem pravnom sustavu?

Primjer drugi, Milijan (ne voli da ga se zove Vaso) Brkić, glavni tajnik HDZ-a. Dokazano i utvrđeno da je svoj rad plagirao u 70 posto sadržaja, to praktički nitko i ne spori, čak ni on sam jer navodi da se samo služio uobičajenom praksom i naputcima mentora. No, proceduralni razlozi doveli su do rješenja kojem mu je sporna diploma vraćena. Djeco, prepisujte, tako se napreduje, poruka je hrvatskog pravosuđa.

Primjer treći, strah nas ga je i navesti: Ivo Sanader. Je li moguće da će se naći na slobodi i da će Ustavni sud ovih dana uvažiti njegove zahtjeve i jedinstvenu kaznu od 8,5 godina zatvora poništiti, upravo kako navodno navode strani veleposlanici koji, tvrdi se u medijima, o tome znaju više od »domaćih izdajnika«. Najveći pravosudno-politički slučaj u novijoj hrvatskoj povijesti, zatvaranje premijera, na pragu je velikog preokreta, Sanader je praktički na izlazim vratima. Ustavni sud, koji se pokazao apsolutno politiziranim tijekom proteklih mjeseci, sada će smatrati da i Ivo Sanader može moguće na slobodu. Ako je puštanje Mamića show, što li je ovo? Slijedi li nam cijela sezona nove Dinastije, hoće li se i Petra i Bruna vratiti u Hrvatsku, hoće li Mirjana ponovno obavljati najzahtjevnija arheološka ispitivanja i, krešendo, hoće li se Sanader vratiti u politiku te kojoj će se struji u HDZ-u priključiti?! Napetost raste…

I još jedan primjer: bit će vrlo zanimljivo pratiti presudu suda oko tužbe koju je Slavko Linić podnio protiv jednog portala nakon što su ga optužili za mito, a pokazalo se da Linić nikada u Italiji niti igdje vani nije imao devizni račun. Praktički, tim navodom talijanskog suda već je pobjednik u tom sporu, jednako kao što je i DORH bio već ranije odbacio sve navode koji su se pojavljivali oko Spačve, a što je formalno bilo jedan od razloga za njegovu smjenu. Pokazalo se da se politika pravdala pravosuđem, odnosno tužiteljstvom, kao alibijem za političke odluke, a onda je jedno po jedno odbačeno.

Svi ovi primjeri bude pitanja, koja se svode na jednu dilemu: je li pravosuđe pod kapom politike, ili obrnuto – prkosi politici (trenutačno SDP-ovoj vladajućoj), ali opet iz istih motiva, političkih (HDZ-ovih).

U ovoj kampanji tema funkcionirajućeg pravosuđa i vladavine prava dominirat će, to je pokazao i premijer Zoran Milanović u svom govoru prije nekoliko dana na Glavnom odboru svoje stranke.

Zaštita svakog građanina pred institucijama države bit će jedan od glavnih ciljeva ljevice i političkih stranaka na ovim izborima, no svi ovi primjeri, koliko god međusobno nepovezani i možda nekonzistentni bili, pokazuju da istinske vladavine prava u ovoj državi nema. Sudski postupci u Hrvatskoj dobivaju takve obrate da to ne može biti ne suspektno, a još je najgore kad se kao alibi navode – proceduralni razlozi. To je tek najveća ironija i dokaz kako poglavlje 23 nikada nismo savladali, da nikada nismo ušli u »sobu 23«.

Uostalom, nisu li i ubojice Aleksandre Zec, djevojčice od 12 godina koja je nosila srpsko ime, oslobođeni zbog proceduralnih razloga? Nevjerojatno je i tužno samo što je Hrvatska u tom pogledu ostala više-manje ista već skoro 20 godina.