Foto Roni Brmalj
Potpuno je nejasno kako to da se on odlučio prepustiti da »kolo vode« neki drugi ljudi za koje još ne znamo jesu li dorasli spašavanju već načete stranke u Rijeci. To ostaje svojevrsna enigma
Upućeni u stranci tvrde da to nije iznenađenje, ali vijest da se Vojko Obersnel ipak nije kandidirao za šefa partije u Rijeci nije bez vraga.
Obersnel ostaje gradonačelnik, dapače uz ojačano Gradsko vijeće gdje će s HNS-om potpisati koaliciju za stabilnu većinu za par dana, i naizgled se ne mora bojati za svoju poziciju. Ni kandidati za nasljednike, uz svo dužno poštovanje, nisu tolikoga kalibra da bi mogli ugroziti njegovu poziciju na Korzu 16 i tko god od njih dvojice bio predsjednik, Marko Filipović ili Vuk Prica, morat će graditi svoj autoritet barem još koju godinu ne bi li dosegli Obersnelnovu političku riječ i misao.
Ali kad jednom odeš, otišao si. Kralj je mrtav, živio kralj. Zato nakon Obersnelove odluke da se više ne kandidira za predsjednika SDP-a Rijeke, ipak više ništa neće biti isto. Vidjeli smo na stotinama primjera da se nasljednici, čak i ako su »rukopoloženi«, ipak uvijek emancipiraju. Sjetimo se samo Jadranke Kosor i Ive Sanadera, ili danas odnosa Davora Bernardića i Zlatka Komadine, a uostalom i sam Obersnel je oduvijek mrzio kad ga se smatralo lutkom na koncu Slavka Linića. Spojene posude u tom smislu u politici ne postoje, svatko je jedinka za sebe.
Uz to, »komitet« je uvijek upravljao izvršnom vlašću, a ne izvršna vlast komitetom. Ideja o tome da će nastaviti svime upravljati s Korza 16 iz sjedišta gradske uprave, mogla bi se pokazati tlapnjom. Obersnel se u tom smislu kandidirao i za člana Predsjedništva SDP-a Rijeke i najavljuje da ostaje u politici spreman svojim iskustvom pomoći mlađim kolegama, ali tko mu garantira da će uopće proći u Predsjedništvo? Za četiri mjesta natječe se skoro 15 kandidata, a činjenica da se i za potpredsjednike kandidiralo četvero vrlo nepovezanih ljudi, koji će jedni drugima izbijati glasove i gdje je blokovsko glasanje nerealno, samo je minus za tu Obersnelovu računicu.
Još od slučaja Linić 2014. godine riječki je SDP samo naizgled sigurna utvrda socijaldemokrata, u stvarnosti to je kula od karata u kojoj je stranački rad zanemaren, a članstvo zapušteno i minimizirano. Očekuje se da će na izbore izaći 200 ljudi. To je na neki način i Obersnelovo nasljeđe, jer se on uvijek puno više bavio Gradom, nego strankom. Ratovi se mjesecima i godinama vode između gradske i županijske struje, a svaka od njih podjeljena je još iznutra na sitnije čestice. Teško je povjerovati da u takvim odnosima snaga, a bez Obersnelove čvrste ruke, može biti zadržan taj, makar prividni mir. No, njega to očito više ne zanima, karijera mu je pri kraju, mirovina blizu, a spekulacije sežu do toga da na narednim izborima želi u Sabor ili čak da jednostavno želi biti predsjednik SDP-a nakon Davora Bernardića.
U svakom slučaju, potpuno je nejasno kako to da se on odlučio prepustiti da »kolo vode« neki drugi ljudi za koje još ne znamo jesu li dorasli spašavanju već načete stranke u Rijeci. To ostaje svojevrsna enigma. Ali Obersnelovi politički suparnici već trljaju ruke, uvjereni da nakon što je SDP 2017. prvi put izgubio većinu u Gradskom vijeću, sada kraju ide i cjelokupna era SDP-a u Rijeci.
Obersnelov plan je bio da sve struje podrže jednog kandidata za nasljednika. Ali planovi nisu isto što i stvaran život – ta bajka nestala je jučer, kad se broj kandidata za predsjednika, kao i za potredsjednike duplicirao, i sada SDP Rijeke čeka još jedna bitka za moć. Iznenađenja tek sad postaju moguća.