Upućeni u stranci tvrde da to nije iznenađenje, ali vijest da se Vojko Obersnel ipak nije kandidirao za šefa partije u Rijeci nije bez vraga.

Obersnel ostaje gradonačelnik, dapače uz ojačano Gradsko vijeće gdje će s HNS-om potpisati koaliciju za stabilnu većinu za par dana, i naizgled se ne mora bojati za svoju poziciju. Ni kandidati za nasljednike, uz svo dužno poštovanje, nisu tolikoga kalibra da bi mogli ugroziti njegovu poziciju na Korzu 16 i tko god od njih dvojice bio predsjednik, Marko Filipović ili Vuk Prica, morat će graditi svoj autoritet barem još koju godinu ne bi li dosegli Obersnelnovu političku riječ i misao.

Ali kad jednom odeš, otišao si. Kralj je mrtav, živio kralj. Zato nakon Obersnelove odluke da se više ne kandidira za predsjednika SDP-a Rijeke, ipak više ništa neće biti isto. Vidjeli smo na stotinama primjera da se nasljednici, čak i ako su »rukopoloženi«, ipak uvijek emancipiraju. Sjetimo se samo Jadranke Kosor i Ive Sanadera, ili danas odnosa Davora Bernardića i Zlatka Komadine, a uostalom i sam Obersnel je oduvijek mrzio kad ga se smatralo lutkom na koncu Slavka Linića. Spojene posude u tom smislu u politici ne postoje, svatko je jedinka za sebe.

Uz to, »komitet« je uvijek upravljao izvršnom vlašću, a ne izvršna vlast komitetom. Ideja o tome da će nastaviti svime upravljati s Korza 16 iz sjedišta gradske uprave, mogla bi se pokazati tlapnjom. Obersnel se u tom smislu kandidirao i za člana Predsjedništva SDP-a Rijeke i najavljuje da ostaje u politici spreman svojim iskustvom pomoći mlađim kolegama, ali tko mu garantira da će uopće proći u Predsjedništvo? Za četiri mjesta natječe se skoro 15 kandidata, a činjenica da se i za potpredsjednike kandidiralo četvero vrlo nepovezanih ljudi, koji će jedni drugima izbijati glasove i gdje je blokovsko glasanje nerealno, samo je minus za tu Obersnelovu računicu.

Još od slučaja Linić 2014. godine riječki je SDP samo naizgled sigurna utvrda socijaldemokrata, u stvarnosti to je kula od karata u kojoj je stranački rad zanemaren, a članstvo zapušteno i minimizirano. Očekuje se da će na izbore izaći 200 ljudi. To je na neki način i Obersnelovo nasljeđe, jer se on uvijek puno više bavio Gradom, nego strankom. Ratovi se mjesecima i godinama vode između gradske i županijske struje, a svaka od njih podjeljena je još iznutra na sitnije čestice. Teško je povjerovati da u takvim odnosima snaga, a bez Obersnelove čvrste ruke, može biti zadržan taj, makar prividni mir. No, njega to očito više ne zanima, karijera mu je pri kraju, mirovina blizu, a spekulacije sežu do toga da na narednim izborima želi u Sabor ili čak da jednostavno želi biti predsjednik SDP-a nakon Davora Bernardića.

U svakom slučaju, potpuno je nejasno kako to da se on odlučio prepustiti da »kolo vode« neki drugi ljudi za koje još ne znamo jesu li dorasli spašavanju već načete stranke u Rijeci. To ostaje svojevrsna enigma. Ali Obersnelovi politički suparnici već trljaju ruke, uvjereni da nakon što je SDP 2017. prvi put izgubio većinu u Gradskom vijeću, sada kraju ide i cjelokupna era SDP-a u Rijeci.

Obersnelov plan je bio da sve struje podrže jednog kandidata za nasljednika. Ali planovi nisu isto što i stvaran život – ta bajka nestala je jučer, kad se broj kandidata za predsjednika, kao i za potredsjednike duplicirao, i sada SDP Rijeke čeka još jedna bitka za moć. Iznenađenja tek sad postaju moguća.