Je li Tomislav Karamarko običan mlakonja kojega PR-ovci sada pokušavaju prepakirati u uljuđenog centrista desne provenijencije, ili je ipak nacionalistički Frankenštajn, koji se noću iz mraka i kroz dim diže i broji krvna zrnca slučajnih prolaznika, to se nikako ne da procijeniti u ovoj fazi kampanje. Je li fini i pristojni dr. Jekyll koji želi gospodarski razvijati Hrvatsku uz pomoć jednako finih i civiliziranih bavarskih IFO suradnika, ili asasin Mr. Hyde, koji će Hrvatsku lustrirati, polovicu aktera političke scene strpati u povijesnu ropotarnicu, drugom dijelu suditi ako se usude promišljati današnju Hrvatsku, a preostalima prebrojiti obiteljsko stablo i humano ih preseliti ako pripadaju krivoj društvenoj ili nacionalnoj grupi? Ne zna se.

   I onda netko kaže da je Zorana Milanovića teško PR-ovski ukrotiti i prekrojiti – on barem ima neku konzistenciju. Dok Tomislav Karamarko, hrvatski wanna-be premijer: bio je već i ljevičar i desničar, i mesićevac i tuđmanovac, i humanitarac i policajac. Što je najgore, iako je kampanja za izbore na kojima on planira osvojiti vlast i preuzeti vođenje vlade praktički već počela, njegovi istupi i dalje su kompletno nejasni. Kome se on obraća, koga želi zastrašiti, a koga mobilizirati – apsolutno je nedefinirano.

   Dr. Jekyll lijepo počne o gospodarskom programu, uz primamljivu poruku o tome da HDZ-ovu vlast neće voditi političari nego ekonomski stručnjaci. Navodi i osnovne reforme: »Kroz reformu porezne politike stimulirat ćemo poduzetništvo i investicije. Uz poticajne mjere zapošljavati mlade, ali i one koji su izgubili posao, a još uvijek su u radnoj snazi. Sudbinu javnih poduzeća neće krojiti političari i državni birokrati i u njima zbrinjavati podobne političke kadrove. Njima će upravljati karijerni menadžeri«, kaže on. I čovjek se poveseli – evo normalne opozicije!

   A onda – Mr. Hyde! Uzalud su ga preparirali, čak možda i kući gdje privatni život dijeli, koliko se može u trač-magazinima pročitati, s jednom PR i marketinškom stručnjakinjom. Sve što ga je učila, već nakon trećine intervjua nestaje u dim. I onda kreću nenarodni, anacionalni, jugofilski mrzitelji svega hrvatskog, nastavlja se s novim traženjem ostavke ministra Freda Matića, glorifikacijom uzurpatora Đure Glogoškog i tako u krug i u krug… Onda Karamarko ode na teren, pa opet kaže: »Takvi nenarodni, anacionalni, nesposobni i koji su upropastili gospodarstvo i egzistenciju naše djece imaju snage tražiti još jedan mandat. To je nevjerojatno i zato im to nećemo dati«. Neće dati? Što to znači? Da će, možda uz pomoć predsjednice Republike, pokušati osporavati većinu, ako bude tijesna na korist Milanovića? Kojim se to još sredstvima nekome nešto što je legitimno »ne da«?

   Izborima uoči, definitivno, Karamarko bi morao i izabrati obraća li se uljuđenom centru, kojem je aktualna vlada naprosto dosadila i traže promjenu; ili pak nekakvim radikalnim nacionalistima kojima slina curi iz usta na sami spomen socijalne države, prava manjina ili nedajbože antifašizma.

   Ako je ikada htio i zagrabiti glas običnog čovjeka s centra, kako su mu lijepo savjetovali, on je već dobro izabrao način kako da to na kraju – ne uspije.