Ova politika u Hrvatskoj postala je potpuno besmislena: branitelji šest mjeseci prosvjeduju – ne znaju protiv čega; sindikati traže referendum – Ustavni sud ih ukida; Vlada donosi odluke – Ustavni sud ih ukida; Vlada predlaže nove registarske tablice – zbog HDZ-a odustaju; predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović poziva premijera Zorana Milanovića – on ne dolazi; žele zajedničku proslavu Oluje – premijer ne želi Knin; premijer želi zagrebački mimohod, Karamarko ne želi Zagreb itd. itd.

  Šefica države i predsjednik Vlade ratuju preko medija, bore se međusobno sastancima i vojnim mimohodima, gađaju se stanjem vojske i mentalnim statusom branitelja, šamaraju se ustavno-pravnim ovlastima i insitutucijama. A rezultat – potpuni besmisao.

  Vjerojatno baš nikoga zapravo ne znanima da li će šefica države sazvati na Pantovčak premijera, a još manje hoće li on doći. Čak vjerojatno nikoga ne zanima ni hoće li se Oluja slaviti u Kninu ili u glavnom gradu, osim sudionike koji samo moraju znati kuda to jutro krenuti. Da li će se održati referendum o outsourcingu ili bilo čemu drugome, isto nikog ne zanima, osim možda one zaposlene u javnim službama, ali oni ionako već najmanje pet godina znaju da su višak i da zapravo nikog ne zanimaju, jer kolateralnih žrtava krize ionako mora biti, ovih ili onih. Dapače, javnost priželjkuje rezanja i raščišćavanja, a politika je ta koja zazire, koleba se i čeka.

  Hoće li Kolinda Grabar-Kitarović doći u Vladu na sjednicu, izvanrednu ili redovnu, također nikoga nije zbiljski briga. Hoće li od toga na koncu korist imati SDP ili HDZ – pa čak ni to nikoga ne zarezuje, osim njih samih.

  Politika je izgubila smisao, jer što god Vlada činila ili ne činila (zahvaljući svjetskim i europskim trendovima i trudu svakog pojedinačnog poduzetnika koji se pokušava sam održati na nogama i preživjeti) ekonomski rezultati sami od sebe 2015. rastu. Europa izlazi iz recesije, izlazi i Hrvatska, to je to, prosta jednadžba. Nije provedena reforma javne uprave, agencije još uvijek nisu pospajane ni ukinute, nisu nestale županije, nije otpušteno 50.000 ljudi – a trendovi se ipak popravljaju.

 Potpuno u skladu s time, pokazat će se i da, kakvu god kampanju budu vodili SDP i HDZ, to neće bitnije utjecati na birače – oni imaju svoj svjetonazor, vlastitu ideološku platformu neće promijeniti, a pritom žive svoje živote. Vladine mjere ih se malo tiču, a politika ih sve manje zanima. Cijeli taj cirkus što se svakoga dana valja sa tv ekrana, s portala i tiskanih medija – je li stigao ili nije stigao na Pantovčak, je li ga ona čekala pola sata ili cijeli sat, hoće li sad ona k njemu u Vladu ili će joj on zalupiti vrata – sve to je običnom čovjeku potpuno i apsolutno nebitno. Taj je putujući cirkus postao samom sebi svrha, a s najnovijim prepucavanjem oko »Pantovčak summita« koji se na kraju nije ni dogodio, samo dodatno iritira većinu građana.

  Dihotomija između dvije vodeće institucije, međutim, iz dana u dan samo perpetuira – sada imamo i najave da će predsjednica sazvati čak i izvanrednu sjednicu Vlade, i tako će doskočiti premijeru te će njezina znamenita upornost pobijediti njegovu taštinu, planiraju u Predsjedničkom uredu. Koga briga, zaboga?!

  To bi možda imalo smisla. Ovako, predsjednica samo želi svoj debatni klub. A premijer joj se inati, što god predložila. Cirkus služi sam sebi, da navečer kad sjednu pred televizor, svaki na svojoj strani grada, njih dvoje imaju što gledati i čemu se veseliti. Gle kako sam ga izradila, kaže ona. A vidi nju, amaterka, govori on. Stranački aparatčici na fejsbuku lajkaju, a publika se sada već smrtno dosađuje. Radije se u svojim trosjedima na kraju odlučuju za stari klasik: Frankly, my dear, I don’t give a damn.