Nakon što su braniteljski prosvjednici došli pod prozor privatnog stana premijera Zorana Milanovića, u kojem su bili članovi njegove obitelji, pa i njegova maloljetna djeca, nakon tog puzajućeg državnog udara u kojem bivši branitelji uz dozvolu policije, ali bez ikakve mogućnosti kontrole te iste policije nad njima, svoj pohod završavaju pod privatnim prozorom predsjednika Vlade, može se reći samo jedno jedno: dosta je.

   Milanovićeva vlada dugo je ignorirala prosvjednike iz Savske i pokazalo se da to je dobra strategija jer je javnost spoznala da se radi o ekipi kojoj beneficije nisu ukinute, a ne prestaju s pravljenjem nereda i tenzije u javnosti. Sada se i u anketama pokazalo da većina građana ne podržava prosvjed. U Vladi su potpuno ignorirali šator, pravili su se da ga ne vide. No, u trenutku kad je Josip Klem, samozvani glasnogovornik šatordžija, policiji praktički počeo davati naredbe o tome gdje ih ona treba dopratiti, dok su istodobno protuprosvjednici bivali zaustavljani policijskim kordonima i blokadama, običan čovjek prestao je imati mogućnost slobodno se i sigurno kretati centrom glavnom grada. U tom trenutku prosvjed branitelja prešao je crtu u kojem se mirno može tolerirati. Uostalom, ti »pobješnjeli Maxovi« sa zagrebačke ceste mogli su, jednako kao što su vrijeđali legalno izabranog premijera kao dezertera pod njegovim prozorom, i nasilno ući u stubišni ulaz ili doći do njegova stana ili bilo što drugo… Policije koja bi ih zaustavila nije bilo. Jasno, jer policija od samog svog vrha, političkog vrha, ima naredbu da pusti prosvjednike da rade što žele i viču što žele.

   No, čini se da bi doista trebalo doći do točke preokreta. Sada vrh policije – politički vrh policije – više ne može dozvoliti da branitelji doslovce ugrožavaju život premijera ili njegove obitelji. Sada je došlo vrijeme da premijer, a time i ministar policije, konačno preuzmu stvari u svoje ruke i ne dopuste nastavak terora koji braniteljski vođe provode nad građanima na ulicama.

   Ministar policije se ne očituje, a treba mu postaviti samo jedno pitanje: ako su se protuprosvjednici morali zaustavljati pred policijskim blokadama, zašto takva blokada nije bila postavljena i ispred branitelja, na početku ulice u kojoj živi predsjednik Vlade? Da li se netko doista boji branitelja? Boji li se da je netko od njih, nedao bog, naoružan pa da može doći do eskalacije napetosti?

   Nitko ne bi trebao biti naoružan ni opasan. Pa, branitelji samo žele dijalog i to ponavljaju do unedogled, mada ih je u međuvremenu primio i premijer, i predsjednik Sabora, šefica države im je prijateljica, a i ministar branitelja uporno poziva na razgovor.

   Nažalost, ovi branitelji ne žele dijalog. Jer da žele, otišli bi s ulice u institucije. Oni čekaju incident, oni čekaju policijsko nasilje da bi mogli reći da njihova Domovina udara na njih, i da se situacija politički polarizira i zaoštri do kraja.

   No, u ovoj fazi prosvjeda, kad se javnost uvjerila tko je tko, doista bi već bilo vrijeme premijeru da nelegalni šator raspusti, da dečke posjeti policija i lijepo ih zamoli da odu kući. Ova situacija u kojoj se institucije sustava »prave lude«, nije dobra ni za uvjerljivost tih institucija, ni za zdravu pamet svih građana. Sigurnost ljudi na ulici postala je ugrožena, ceste su zapriječene blokadama, a policija ne može garantirati sigurnost niti građana niti predsjednika Vlade. Sada je već malo dosta.