Aktualna vlast razarala je u ove tri godine domoljublje, puštala je ideološke magle. Javno slave Domovinski rat, a dopuštaju da se raznim metodama potkopavaju njegove stečevine.

Nema javnog dobra koje se u tri godine nije rastakalo, a gotovo nema problema koji je riješen u korist državnih i nacionalnih interesa – ovo je izjava šefa oporbe Tomislava Karamarka s proslave 25. godišnjice osnutka HDZ-a u Zagrebu.

   Na to se već 130 dana nadovezuje podrška HDZ-a nelegalnom prosvjedu šatorataša u Savskoj, a sve će biti začinjeno prijemom za šatoraše kod predsjednice na Pantovčaku danas.

   Koliko god neki nezavisni analitičari (desni najčešće, jer takvi dominiraju u medijima) tvrdili da je Tomislav Karamarko ublažio svoje stavove upravo jer je shvatio da samo s ustašama i partizanima neće moći dobiti izbore, teško bi se bilo složiti s time. Upravo je suprotno.

Bio u Imotskom u polukonspiraciji na skupu koji ne prate TV kamere ili usred Zagreba u Lisinskome, Karamarko ne odustaje od svoje retrogradne, ultradesničarske retorike kojom valjda misli motivirati samo najzakopanije protoustaše u Hrvatskoj.

Što bi trebala, primjerice, značiti rečenica da »aktualna vlast razara domoljublje«? Na koji način je aktualna vlast dovela u pitanje vlastiti nacionalni identitet, Domovinski rat ili bilo čije domoljublje, to Rodoljub Karamarko nije objasnio.

Ali dobro zvuči kao fraza, koja je ujedno i prijetnja – jer, što učiniti s osobama koje razaraju domoljublje, pa su time, valjda, veleizdajnici?! Hoće li ih se označiti na ulici, prokazati, označiti crvenim trakama – gle, razaratelj domoljublja, drž’ ga…

   Da malo podeblja stare dobre ustaško-partizanske teme, Karamarko najavljuje i vraćanje pokroviteljstva Sabora nad Bleiburgom. Da, to je presudno, to će spasiti i identitet Hrvatske i njezinu ekonomsku samosvjest. Nakon toga neće biti potreban nikakav IFO institut ni ekonomske mjere, sve će samo procvasti, preko noći.

Slučajno, autor ovih redaka bio je nekoliko puta na Bleiburgu – to je ustaški pir, ono mjesto na koje ponosni ustaše svoju djecu od tri-četiri godine oblače u crne uniforme i salutiraju poglavniku. Doista, HDZ već kasni s inicijativom, da je pravi Hrvat, Rodoljub Karamarko bi to već ranije bio učinio, sazvao potpisivanje peticije, referenduma, bilo čega… Malo je zakazao.

   Takvih budalaština u njegovim govorima ima gomila. Na sve normalno što izgovori, a ima i toga dosta – primjerice, da premijer i predsjednica trebaju zatomiti taštine i ozbiljno razgovarati o mjerama za poboljšanje života građana, pljune ovakvim paušalnim i jeftinim desničarskim frazama.

   Srećom, za sve one koji nisu birači HDZ-a, dobra vijest: Karamarko će, nastavi li tim putem, izgubiti ove izbore. Iako mu ankete daju prednost od najmanje pet posto pred neuspješnom Milanovićevom ekipom, a HDZ-ove ankete i 15 posto prednosti, vrh HDZ-a smetnuo je s uma dvije stvari: prvo, građanima je u velikoj mjeri dosta ideološki uvjetovanog rata SDP-a i HDZ-a koji traje već godinama, što su pokazali zadnji izbori i rast transideoloških stranaka i pokreta poput ORaH-a ili Živog zida.

I drugo, važnije, i HDZ-ovi birači zacijelo priželjkuju samo jedno – konkretne mjere. Čak i oni znaju da se ne živi od ideoloških floskula. Ako postoje razočarani birači ljevice koji bi u ovom trenutku dali glas HDZ-u, samo da se dogodi promjena, ili oni birači koji su se HDZ-a bili odrekli u eri lopovluka i sanaderovštine, a sada bi se možda vratili starom jatu – ni jedni ni drugi neće glasati za Karamarka zato što žele daljnje ideološko zaoštravanje već isključivo zato što žele promjenu i mjere za bolji život.

   Zadrte birače zdesna Karamarko ionako ima, a one koji žele suvislu ekonomsku politiku, porezno rasterećenje i odgovorno upravljanje državom sigurno neće dobiti tezama o tome da Milanović ruši vlastitu državu koju vodi. To je potpuno besmisleno, i zato postoji vrlo velika mogućnost da HDZ izgubi već dobivene izbore.

Za premijera Milanovića može se reći štošta – da nije uspješan, da je njegova Vlada amaterska ili spora, da kasno pali, da je propustio prilike, da nije imao hrabrosti, da je birao krive ljude, bilo što. Ali ići na izbore s glavnom tezom da je premijer protivnik vlastite države, tragikomično je neuvjerljivo.

   To može korespondirati samo s pokušajem puzajućeg državnog udara kojeg HDZ provodi podrškom notornom Klemmu i sličnima u šatoru, ili otvaranjem vrata Predsjedničkih dvora nelegalnom prosvjedu, gdje će valjda predsjednica zajedno s Glogoškim pozivati na ostavku premijera, dajući podršku ulici umjesto institucijama. No, takva je politika osuđena na propast. Građani Hrvatske, da ne kažemo Hrvati, sada žele samo – bolji život, a ne »pozorište u kući«.