Politika koja je i inače već dugo gotovo potpuno estradizirana, sada ulazi u novu fazu. Za očekivati je da će kampanja na predstojećim parlamentarnim izborima biti potpuno personalizirana: ključ pobjede bit će rezultat sučeljavanja Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka, a sada se svemu priključuje i Ivo Josipović s najavama o osnivanju nove stranke ili nove liste koju će voditi. 

   Za razliku od izbora 2011. kad su se sukobljavali programi, pa je naglasak bio na Planu 21 s jedne te HDZ-ovim programskim odgovorima s druge strane, na ovim izborima dominirat će osobnosti lidera stranaka ili nezavisnih lista.

PR-ovci će taktiku graditi upravo na personalizaciji, na sukobljavanju ličnosti aktualnog premijera i aspiranta HDZ-a na to mjesto, a to je uostalom već i vidljivo iz javnih nastupa njih dvojice zadnjih dana.

Premijer Milanović istapšao je po ramenima cijeli Hvar i Lastovo, svakog prolaznika pojedinačno, a s druge strane se neki medijski analitičari već pitaju što se dogodilo Tomislavu Karamarku da je zadnjih dana postao tako »dobar«, gdje su nestale Kevine jame i jugofili. Njih su dvojica zadnjih dana oličenje empatije i ljudske topline. 

   Doduše, Karamarko će sad imati dodatnog posla – jer će se osim s Milanovićem, barem prema jučerašnjim najavama, morati paralelno sukobljavati i s Ivom Josipovićem, koji očito misli da treba iskoristiti svojih milijun i sto tisuća glasova. Karamarko ga je već osobno »pljusnuo«, rekavši da je baš fino da više nije predsjednik jer je ionako »samo visio na Facebooku«. A upravo takvu vrstu prepucavanja jakih političkih figura morat ćemo, kako se čini, slušati svaki dan do izbora, bili u lipnju ili u studenome. 

  Najzanimljivija pritom bi mogla postati uloga Ive Josipovića – on evidentno sluša ljude kojima je okružen, svoje stalne suradnike koji su subjektivni koliko i on sam, o tome da ne smije prokockati kapital od milijun glasova s izbora. Plan je, kako se čini, da krene u formiranje liste, a možda čak i nove stranke, kojom planira pomoći opciji lijevog centra da zadrži vlast nakon izbora.

To je pomalo čudnovat plan ako se zna da Milanović nimalo ne plače za suradnjom s Josipovićem, a onda bi mu upravo on nakon izbora trebao biti glavni partner pri formiranju nove lijeve vlade, za slučaj da se dotad Laburisti i ORaH ozbiljnije ruiniraju iznutra. Ukratko: Milanović danas neće Josipovića i njegovih milijun glasova, a on mu ih nudi, kritizirajući ga da loše vodi stranku i ne provodi reforme?! 

   Priličan kaos i kontradikcija, pri čemu dojučerašnji predsjednik očito nije sposoban uvidjeti osnovno: da tih njegovih milijun glasova – nisu njegovi. To bi mu netko trebao reći. To su najvećim dijelom glasovi SDP-a i, bez ikakve zlobe, doista se postavlja pitanje zašto bi netko na parlamentarnim izborima glasao za bivšeg SDP-ovca Josipovića uz živog aktualnog SDP-ovca Milanovića? Zato što Milanović nije proveo ustavne reforme koje je htio bivši predsjednik?

To nije dovoljno dobar razlog. Jer da su građani ultimativno htjeli takve reforme, glasali bi u većem broju za Josipovića, on bi ostao predsjednik i snagom svog autoriteta natjerao premijera i SDP da ih provedu. Sada, kad više nije predsjednik, njegova je specifična težina, objektivno, puno manja i njegova ličnost na političkom tržištu realno sigurno vrijedi manje nego, nasuprot njemu, vrijedi cijeli SDP sa svim svojim ljudima. To je dosta jasna matematika. 

  Možda Josipović misli da bi glasove mogao dobiti jer je sposoban okupiti sve ljude dobre volje s lijevog centra, ali i s umjerenog desnog cetra – ide se u spekulacijama i puštanju probnih balona sve do Jadranke Kosor i Drage Prgometa, a naravno i do Mirele Holy, Nikice Gabrića i cijele sile danas nezavisnih političara, poput Slavka Linića i Radimira Čačića.

Može li se krug zatvoriti sve do – Milana Bandića?! Teško da bi se takav projekt mogao nazvati perspektivnim, mada doista ne treba sporiti snažan antifašistički i ljevičarski pečat koji Ivo Josipović nosi sa sobom.

Tu je svakako njegova najveća politička vrijednost. To je nužan, no ne i dovoljan uvjet da bi postao liderom nove ljevice. Uvjerljivost njegovog socijaldemokratskog humanizma vjerojatno mu ipak narušava ZAMP-ovska prošlost, a nije puno uvjerljivija ni teza, na koju birači na kraju nisu nasjeli, da je baš Ivo Josipović najveći hrvatski borac protiv političkih elita i establishmenta. 

   Sve to, što ovdje donekle karikiramo, razlozi su zašto je Josipović na kraju i izgubio ove izbore – pokušao je spojiti lijevo i desno, pokušao je biti veći Vilibor od Vilibora i, na kraju dana, nije se osjećao SDP-ovcem niti je zbog toga imao podršku Zorana Milanovića (a onda i obrnuto). Nijedan od tih razloga nije se promijenio u zadnjih mjesec dana, otkako je podršku dobila i ustoličila se nova predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Utoliko nije sasvim jasno zašto Josipović tako naglo kreće u novu političku avanturu samostalnog izbornog nastupa. 

   Osim što će u kampanji morati biti suparnik ne samo Karamarku, već i Milanoviću, dodatno atomizirajući biračko tijelo ljevice i potencirajući osobne sukobe lidera u kampanji.