Premijer Zoran Milanović istovremeno se na dva fronta našao u pat-poziciji: s koalicijskim partnerima bori se za mir u Vladi, a s vlastitim kadrovima za mir u svojoj stranci.

Nije da u svemu nema i njegovog vlastitog doprinosa, jer Milanović želi gotovo apsolutnu vlast u koaliciji, i totalnu u SDP-u, no činjenica je da je blokiran na više polja istovremeno i da ne može vladati kako bi htio. Rezultat? Neminovni pad rejtinga – dakle, ono što mu je najmrže. 

   Bilo je za očekivati da će s odlaskom Radimira Čačića koalicija osjetiti potres. Na prvu, činilo se da je stvar dosta mirno prošla, Čačić je istoga dana podnio ostavku, a premijer preko svih mogućih kanala javnosti poručivao da nikakvih opasnosti nema.

No, nemoguće je negirati da se tektonski poremećaj dogodio. Odnosi snaga su se promijenili. Ovo sada, svojevrsni je tsunami, naknadni val. Porez na nekretnine, porez na tv, bahate izjave HNS-ovih čelnika, svakih par dana nešto novo… Milanović bjesni. Osjeća se da s odlaskom Čačića iz Banskih dvora i kontrola premijera nad partnerima kopni. Sad se i sam predsjednik HNS-a Čačić repozicionira i bilda svoje mišiće, atrofirane osobnom tragedijom koja mu se dogodila. 

Milanović ne može s HNS-om, ali ni bez HNS-a. Koliko god mu HNS-ovci korisni bili, jer dobar posao rade i Vesna Pusić, i Ivan Vrdoljak, i Anka Mrak Taritaš, a i Andrea Zlatar Violić u onom području u kojem je »kući« u resoru kulture, objektivno – glavni pad popularnosti Vlade događa se zbog njihovih općih istupa i mjesta na političkoj sceni trenutno. Koliko tome paralelno pridonose medijski plasmani koji se puštaju baš iz SDP-a, nije teško pogoditi. 

   U svakom slučaju, stvoren je dojam nekonzistentnosti Vlade. A vjera u projekt je najvažnija. 

   Nije puno bolje za Milanovića ni u njegovim vlastitim redovima. Neće Davora Bernardića u Zagrebu za gradonačelnika, a Rajko Ostojić neće njega. Sigurno nije najmudrije u godini lokalnih izbora odustajati od javno promoviranog kandidata za gradonačelnika.

Bio Bernardić prazan skup ili ne, bio najbolji ili najgori kandidat, činjenica je da bi u Zagrebu, kao i u Rijeci uostalom, svaki kandidat SDP-a, kako god se zvao, otprilike jednako prošao.

Glasove nosi stranački brend ondje gdje je stranka stabilna. Rušenjem Bernardića, nakon što je ovaj prošao sve potrebne stepenice u stranačkoj proceduri za kandidaturu, Milanović ruši i dojam o svojoj stranci, ma koliko se sad Bernardić i sam ukopavao nezrelim izjavama o »podzemlju«.

Ako je već raspustio istarsku i pulsku stranačku organizaciju, koje mu se nisu svidjele, hoće li sada raspustiti i najveću, zagrebačku, jer mu se Bernardić ne sviđa?! Tko je sljedeći? Da li najuspješnija, primorsko-goranska, jer ne voli ni Zlatka Komadinu? Što li će se događati u Splitu, gdje kandidata još ni nema? Takav trend nije dobar za SDP. 

   Premijer i šef SDP-a Milanović trenutno je prisiljen trpjeti iskakanja koalicijskih partnera iz HNS-a, koliko i neposluh stranačkih ljudi u samom SDP-u. 

  Na neki način je blokiran njihovim ponašanjem. Ne drži sve poluge u svojim rukama. Iritiraju ga. On zna što hoće, a oni mu smetaju. 

   No, postoji jedan problem: njegovi su. Sam ih je birao. Sam ih je doveo. Sada je pitanje koliko je pametno javno ih se odricati, i da li se time odriče i sam sebe. Doduše, SDP-ova vlast i u donošenju zakona i u kadriranju često se služi metodama pokušaja i pogrešaka.

Predlože zakon, ako se javnosti ne svidi, oni ga promijene. Postave upravu, ako nije efikasna, miču je za šest mjeseci. Možda je ta laissez faire, laissez passer koncenpcija za Milanovića i najbolja. Samo, upitno je može li se odnositi i na žive ljude.