Primjerice, potpuno je nejasno što svojim izjavama želi postići čelnik SDSS-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac. Njegova riječ ima veliku specifičnu težinu, uvijek, uostalom nema vlade koja se na njega ne oslanja, bilo matematički, bilo politički, u svojstvu posebne vrste »back up-a«, nužne logistike za dobre međudržavne odnose sa Srbijom, ali i jedne vrste naročite unutarnje stabilnosti koja je poratnoj Hrvatskoj uvijek u jednoj mjeri, makar apotekarski vaganoj, nužno potrebna. Svakoj vlasti takav partner treba, to je razumljivo. Time Pupovac ima jednu prilično lagodnu političku poziciju: em ima tri zagarantirana saborska mandata, em će ga svaka mudra vlada uza se imati. Ipak, Pupovčeve su reakcije zadnjih dana nejasne, da ne kažemo kontroverzne, upravo onoliko koliko je za njega samoga kontroverzna i odluka haških sudaca da generale Gotovinu i Markača oslobodi svih optužbi za prekomjerno granatiranje i zločinački karakter akcije Oluja. 

    »Nakon presude u petak drugačije je bilo biti Srbin u Hrvatskoj i biti Hrvat u Hrvatskoj«, izjavio je Pupovac. Jasno je pritom u potpunosti njegovo pozivanje da hrvatska država baš sada mora utvrditi tko su odgovorni za zločine i progon nakon Oluje, i mora ih sankcionirati. Ukoliko se to ne učini ‘onda će ostati ljaga neovisno o ovoj presudi’, kaže on. Takav je stav potpuno prihvatljiv i razumljiv, kao i njegova najnovija, jučerašnja inicijativa da se poveže s Hrvatima u Srbiji i da svi zajedno, i Srbi u Hrvatskoj, i Hrvati u Srbiji, od čelnika dviju država traže smirivanje tenzija i nastavak dugo građenih dobrih odnosa. 

    No, čemu služi Pupovčevo nećkanje da uopće komentira presudu, da izjavi da doček generala u Zagreb nije pratio, da ga to nije zanimalo, da je radio svoj posao u Saboru umjesto da ode na trg ili gleda televiziju, i da na koncu nema lošijeg sugovornika od njega da govori o izjednačavanju krivnje, a pritom navede da kako o izjednačavanju nema govora jer haški sud nije osudio niti jednog Hrvata, a na hrvatskim sudovima je, kaže, 1.300 Srba u procesima za ratne zločine. Nije li to uključivanje u razgovor o izjednačavanju? 

    Ako njegova interesa za generale nema, ako ga baš briga jesu li u Haagu ili u Pakoštanima, zašto se onda vođa SDSS-a toliko uznemirio oko brige hoće li se sagrađeni mostovi između Srbije i Hrvatske sada naglo narušiti haškom presudom? Upravo takvim konstatacijama oni se narušavaju, a tenzije potpaljuju. Jer, reakcija hrvatskih Srba za Hrvatsku je mnogo važnija od reakcija srpske javnosti, ulice, u Beogradu. 

    I ponajviše, čemu Pupovčeve najave da će ove godine po prvi puta posjetiti Vukovar i povorku sjećanja, kad se to opet nije dogodilo. ‘Meni je žao što nismo uspjeli stvoriti pretpostavke da odemo. Došli smo do jedne točke koja je to omogućavala. A onda su stvari krenule kako jesu’, izjavio je Pupovac. 

    Zbog čega zastupnik srpske nacionalne manjine u Saboru ne bi mogao posjetiti Vukovar? Čemu ta mistifikacija sve ove godine? On zastupa hrvatske građane. Živimo u građanskoj državi. U koju se može vratiti tko god želi. Ako se Vukovaru mogao pokloniti i ispričati predsjednik Srbije Boris Tadić, zašto ne bi mogao Milorad Pupovac? 

  Stoga je malo nejasno: kome se ovakvim porukama obraća Milorad Pupovac? Građani Hrvatske srpske nacionalnosti, izborom da žive građanski život u Hrvatskoj, odavno su priznali karakter Domovinskog rata, on za njih nije sporan, neovisno o jednoj presudi. Oni, pak, koji su otišli i ne žele se vratiti, optirali su. U čije ime se Pupovac čudi i kome podilazi?