Zoran Milanović učinio je jedino što je mogao: rekao je istinu. A istina je da će u budžetu za 2013. godinu nedostajati dvije, tri, možda i četiri milijarde kuna. Istina je da Vlada ne može doskočiti tome, i da je rasprava o proračunu odgođena u naporu da se novac odnekud iskopa. Istina je i da su Milanovićeve izjave o »izvanrednom stanju« PR-ovska topnička priprema za teške rezove koje Vlada priprema do kraja godine, kao što sindikati tvrde. Ali tko god misli da to nije nužnost, tek taj laže sebe. 

   Dokaz? Milanović je na unutarstranačkom sastanku o proračunu na Ibleru upotrijebio još teže riječi od izvanrednog stanja. Rekao je: ovo je rat, rat za opstanak. Naravno, i ministre treba motivirati da ozbiljno shvate upozorenja ministra financija Slavka Linića jer ove godine fali još 800 milijuna kuna, a za iduću tko zna koliko milijardi, i da ozbiljno srežu gdje god je moguće.

Premijer je i prema vlastitim ljudima iznimno oštar, to se vidjelo i u njegovu nastupu u na HRT-u, gdje je rekao da neće tolerirati posesivnost ministara, koji ne daju da se dira u njihove budžete, samo zato jer će im zaposlenici u sektoru biti nezadovoljni.

Gotovo je s bajkama o popularnosti ministara! Ova Vlada dobila je mandat da reže, prvu godinu ispitivala je teren, a ono što je jasno, jest da će 2013. doista biti nesretna godina. Očekuju se otpuštanja deset tisuća ljudi u javnim službama, smanjenje plaća svima u državnom i javnom sektoru za 5 do 10 posto, ukidanje beneficija, božićnica, regresa… Zadnja linija obrane bit će mirovine, čija isplata neće smjeti doći u pitanje. Ako se to dogodi, ova Vlada više neće moći opstati i zato je doista jedino ispravno što premijer Milanović sada može učiniti – reći istinu. I kresati. 

  Točno je, naime, da je privatni sektor već doživio strahovit pad i da sustav više ne može opsluživati 250.000 zaposlenih u školama, bolnicama, socijali, kulturi itd. Naravno, veliko je pitanje koliko je mudro u ovoj situaciji onda nabavljati novih 65 vozila za štićene osobe u vrhu države, jer bez toga se zacijelo moglo, kao i bez dodatnog stranačkog zapošljavanja po ministarstvima.

Ali ako nastavnik razredne nastave u školi ima skoro 4 mjeseca praznika godišnje, efektivno ponekad i svega tri-četiri sata dnevnog rada, svaki vikend slobodan, i plaću jednaku kao primjerice, zašto to ne reći, novinar u privatnom sektoru koji radi 24 sata, a već mu je plaća skresana preko 30 posto, i svakoga božjeg dana izložen je javnoj kritici, skoro koliko i otkazu, tada je jasno da je Milanović u svom prime-time istupu rekao veliku istinu: gotovo je s lagodnim životom za bilo koga. 

  Sindikati dobro znaju da zaposlene u državnim službama od prosinca više neće štititi temeljni kolektivni ugovor, i sada je potpuno jasno da Vlada doista priprema teren za dubinsko čišćenje na svim razinama.

Milanović i Linić spremni su raskinuti savez sa sindikatima, a u cijelom tom pothvatu imaju i malo sreće, te bi sindikati ovoga puta mogli šaptom pasti: javnost apsolutno podržava Vladinu politiku jer je svakom normalnom građaninu potpuno jasno da ovako dalje ne ide.

Ne mogu samo neki državljani Hrvatske trpjeti recesiju i ugušiti se u njoj, a drugi gledati sa strane i sretno trljati rukice što su poslušali savjet svoje stare majke i lijepo našli posao u državnoj službi.

Više-manje nitko ih ne pita što rade, ne mogu dobiti otkaz, žive skromno, ali sigurno, i svaku večer mirno sjedaju pred televiziju da malo pogledaju vijesti i vide što je novoga u Gredelju, 3. maju ili nedajbože Kraljevici. Stečajevi su neki bauk iz horrora kojeg oni, srećom, ne moraju gledati u svojoj kući. Rjeđe pogledaju čak i kroz prozor, gdje se odvija realan svijet bankrota, ovrha i socijale. 

   Sada će, čini se, svi morati naučiti što je recesija. Možda čak i ministri koji ne budu znali upravljati svojim budžetima.