Amerikanizacija hrvatskog gospodarstva, stečajni postupak poznat u svijetu kao »chapter 7, chapter 11« – novi je koncept rješavanja nelikvidnosti i naplate doprinosa radnicima koje planira vrlo uskoro uvesti ministar financija Slavko Linić, zajedno s kolegom iz sektora pravosuđa Orsatom Miljenićem. Upravo po američkom ekspresnom modelu, prema novom Zakonu o financijskom poslovanju koji se predlaže, neće više biti stečajeva s preustrojem. Stečajevi su dosad bili sudski postupci, sada postaju upravni postupci i sav posao oko nagodba preuzima Ministarstvo financija. Trgovački sudovi rješavat će još samo postojeće stečajne postupke, ostalo seli u Slavkove odaje… 

Zaoštrava se sve odreda, a pogotovo kad je riječ o državnim tvrtkama, pa je novost i da će protiv onih direktora javnih i državnih tvrtki koji ne budu poštovali rokove plaćanja biti podignute kaznene prijave, jednako kao i protiv onih koji neće na vrijeme isplaćivati plaće. »Ako to nisu u stanju, tvrtke će otići u stečajeve ili restrukturiranje. Ako nisu ozbiljno shvatili ovu Vladu, žao nam je, ali tako će biti«, izjavio je Linić u drugom nastavku filma »Slavko Stečajko« u kojem ponovno igra glavnu ulogu, ma tko bio premijer, Račan ili Milanović. 

Ova nova rješenja znače praktički da će ubuduće proglašavanje stečaja praktički bitno ubrzati postupak, koji je dosad bio mučan dugogodišnji sudski spor u kojemu su radnici obično ionako bili zadnji u nizu naplatnih redova. Uz to, država ulazi izravno u vlasništvo tvrtki, ako ima i minimum vlasništva u njima. Sve su to doista velike koncepcijske novosti za hrvatsko gospodarstvo, u kojem se očito mora dogoditi dubinska katarza uza sve žrtve koje uz to idu – to su vjerojatno na tisuće radnih mjesta koje će nestati – da bi sustav potom ozdravljeno nastavio kako-tako funkcionirati. 

Stoga ne čudi da su se odmah pojavili i oštri kritičari takvog novog koncepta, pa neki mediji tekstove na ovu temu objavljuju čak pod naslovom »Država će moći sanirati dužnike, kao nekad Partija«, a autoritet na području stečajnog prava profesor Mihajlo Dika upozorava da je prebacivanje nadležnosti na upravna tijela vrlo riskantno te da je riječ o »eksproprijaciji vjerovnika radi saniranja dužnika, što je suprotno logici stečajnog postupka u kojem je vjerovnik gospodar«. 

Tako ispada da će Linić možda provesti znamenitu Marxovu eksproprijaciju eksproprijatora, oduzeti imovinu oduzimateljima imovine. A što li su tajkuni koji su ulazili u tvrtke i onda ih uništavali nego obični »eksproprijatori«?! Ako to bude konačno rješenje za neodgovorne vlasnike tvrtki koji su se vlasništva ionako dokopali po onoj »tko je jamio, jamio je«, možemo se samo zapitati koliko lijevo nakon ovoga ide Milanovićeva Vlada, uvijek percipirana kao neliberalno-socijaldemokratski miks svega i svačega? 

I europska iskustva pokazuju da je državni intervencionizam neminovan u vremenima recesije, pa Linić očito logično poseže za ulaskom države u tvrtke, a s obzirom da je nenaplaćenih računa i dalje preko 43 milijarde kuna, onda je sigurno jedno: nešto se svakako mora pokušati učiniti na raščišćavanju toga kaosa i nereda. 

I dok se s poslodavcima ova Vlada još uvijek ne uspijeva dogovoriti milom, pa minimalac ostaje na 2.800 kuna (umjesto 3.000 kuna), neka od ovih rješenja i poslodavce i banke, kao njihove prirodne partnere, natjerat će na red silom. U tom kontekstu ni kaznene prijave ne zvuče kao loše rješenje za one koji ljetuju na jahtama od 30 metara, dok njihovi radnici nemaju plaće i doprinose. 

Doduše, sigurno i kritike Linićevog koncepta imaju smisla, zbog opasnosti od političkog voluntarizma koji može stajati iza pojedinačnih odluka Vlade o tvrtkama. Jedino što čovjek može pomisliti, jest: Bože, nadajmo se da znaju što čine.