Teško je povjerovati, ali da: da sam HDZ-ovac na Saboru stranke ove nedjelje u Lisinskome, glasala bih za Jadranku Kosor!

Nakon svih Scila i Haribda HDZ-a kroz zadnje mjesece, nakon izbornog poraza, lutanja, suđenja, svjedoka i pokajnika, čini se da Kosorica još jedina drži normalni kurs te stranke. Izbor svakoga od preostala tri ili četiri kandidata odvodi najveću oporbenu stranke u nepoznatom, ili pak opasnom i time potpuno neizvjesnom smjeru, koji nije toliko opasan za sam HDZ, ali za Hrvatsku može biti.

Mada po nekim anketama među biračima HDZ-a trenutno dobiva svega sedam posto glasova, nije za Jadranku Kosor loše da je napokon dala intervju pod naslovom »E, sad je dosta, vrijeme je da kažem cijelu istinu o svojim protivnicima«.

U stranci u kojoj ti je prvi dojučerašnji suradnik Juda, drugi i treći još i sad glume apostole, ali su svjesni da su na posljednjoj večeri, a zadnji je Poncije Pilat glavom i bradom, i presudit će svima jer on je, eto, favorit – razokrivanje itekako ima smisla. Ono pokazuje prije svega da Kosor, ako je i znala za kriminal i korupciju, za najmračnije događaje u zadnjoj eri HDZ-a, nije imala dovoljno moći da ih spriječi.

Formalnu borbu protiv korupcije pokrenula jest, makar i pod pritskom Europe, ali je ujedno zadržala i ono najvrijednije iz Sanaderove ostavštine: političku poziciju centra i suradnju s EU kao neminovnost vanjske politike Hrvatske 21. stoljeća. Jednako neminovan, za Jadranku Kosor bio je i izborni poraz prošloga prosinca, kada bi Zoran Milanović sa svojim snažnim savezom bio pobijedio i puno jače suparnike nego je aktualna predsjednica HDZ-a, jer je jednostavno sazrijelo vrijeme za promjenu vlasti.

Njezin intervju pokazao je, ako ništa drugo, da su u HDZ-u svi lagali svih, a to baš ne bi trebao biti poželjni ulog u bilo kojim izborima: Dado Milinović najviše nju, Ivan Domagoj Milošević uglavnom sebe, a Tomislav Karamarko kao bivši antifašist – svih.

Premda mu je netko stvarno dobro odradio PR kroz posljednjih dva-tri tjedna, i na desnom kolosjeku stao je na svakoj »postaji« – pljujući po SDSS-u i pokojnom Ivici Račanu, najavljujući koaliciju s HDSSB-om, daljnje kopanje po partizanskim jamama, vraćanje polupredsjedničkog sustava uz vlastitu kandidaturu za šefa države u budućnosti, koaliciju sa Crkvom, vraćanje politike u kojoj se nitko ne treba sramiti biti hrvatskim nacionalistom… i tako do u beskraj, Karamarko kao da je ipak zaboravio da smo ipak u 2012. godini.

Premda je njegovo skretanje udesno potpuno razumljivo u pokušaju da osvoji trenutno upražnjenu tržišnu nišu i probudi niske strasti u HDZ-ovih birača (a to kod njih uvijek može upaliti), većini je vjerojatno ipak jasno da je Karamarkov neprijatelj potpuno imaginaran: nema Srba koji ugrožavaju Hrvatsku, nema Žikinog kola, nema Kumrovca kao središta partijske škole, nema ni Partije…

Kako je ispravno primjetila HNS-ova potpredsjednica, sociologinja Vesna Pusić, analizirajući izborne rezultate krajem prošle godine, hrvatsko društvo je danas ispred politike.

Građani od vlasti sada traže bolne rezove, račišćavanje korupcije i nesposobnosti, znaju da će ih to boljeti, ali da se država može spasiti samo agilnom i naprednom politikom okrenutom ka radu i investicijama. Stoga je Karamarkov povratak u mračni ideološki brlog povijesno potpuno prevladan. Ostalim kandidatima i nije za vjerovati nakon paralelnog slaloma koji su zadnjih mjeseci vozili, a Jacino zadržavanje centrističkog kursa najbolja je vijest koja može »pogoditi« Hrvatsku.

Naime, ne bi bilo loše da netko Tomislavu Karamarku objasni jednostavnu činjenicu: ako on i osvoji HDZ, taj i takav njegov HDZ (rekao bi Franjo Tuđman) neće tako brzo ponovno na vlast u Hrvatskoj. Stoga, mogla bi to ipak biti Pirova pobjeda.