Javnost s ogromnim zanimanjem prati »bratoubilački« unutarstranački rat u HDZ-u. Što je Davor Stier rekao o Vladimiru Vladimiroviću Šeksu, pa da je potom otpao kao kandidat za europarlament? Zašto se Jadranka Kosor ljuti i otpisuje kadrove samo ako joj dovoljno ne pohvale nove cipele? Da li će se Darko Milinović i Tomislav Karamarko na kraju udružiti ili međusobno eksterminirati? Gdje se, i zašto, pritajio Andrija Hebrang? Kada će Ivić Pašalić u velikom stilu banuti i rasturiti stranku?

Na kraju krajeva, hoće li Ivo Sanader uopće biti osuđen ili nećemo gledati taj film, pa će se na kraju i on, kao i Pašalić, doći ponovno upisati u neki provincijski temeljni ogranak, i vratiti se na »mjesto zločina«, slikovito rečeno? 

Pitanja je bezbroj, 220.000 članova i cijela Hrvatska čekaju rasplet, naročito nakon što su sukobi u HDZ-u eskalirali do te mjere da su neki već i poginuli u lokalnim sukobima među običnim članovima. No, je li to baš jako relevantno, zapravo?

Ok, bipolarni odnos HDZ-a i SDP-a praktički zauvijek će definirati smjer hrvatske politike, i ne treba umanjivati važnost događaja u najvećoj oporbenoj stranci. Ali, podsjetimo se: aktualna vlast Zorana Milanovića u ovom trenutku ima nezapamćenu podršku javnosti, čak do 70 posto, i Vlada ima svu širinu svijeta da provede reforme, bolne ili ugodne, kakve god, uz veliku mogućnost da Hrvatskom vlada i puno više od jednog mandata. Naravno, pod uvjetom da se ne dogodi neki fatalni gaf.

Dakle, HDZ kao relevantna opozicija danas praktički i ne postoji. SDP se ne treba bojati nikoga tko u HDZ-u trenutno pobijedi, pa bio to i Pašalić s nebesa ili, što je mnogo realnije, Jadranka Kosor. Tko god bio pobjednik, trebat će mu najmanje tri godine, dakle do narednih izbora, da konsolidira redove i stekne najprije povjerenje vlastite unutarstranačke javnosti, a onda i svih građana, da bi tek tada pokušao uopće parirati Milanovićevom SDP-u. 

Utoliko, trenutno su puno važniji izbori u SDP-u. Neovisno o tome što Zoran Milanović neće imati protukandidata za predsjednika, ili upravo zato, neizmjerno je važno tko će biti njegovi potpredsjednici. A aspiranata – nikad više nego ovoga puta! Nikad još dosad nije toliko ljudi bilo u utrci za sam vrh stranke, kao što će ih biti ovoga puta. Iako su izbori u SDP-u bili demokratski i otvoreni i 2007. godine, kad je umro Ivica Račan, i sljedeće 2008. godine, kad je Milanović osvojio drugu pobjedu zaredom, sada će se na konvenciji doista testirati demokratični karakter SDP-a. U igri za potpredsjednike je barem pola ministara u Vladi, i ne pazi se ni na regionalno niti na ikakvo drugo preklapanje u isticanju tih kandidatura. 

Da je bojno bolje već utvrđeno, odavno bi se brusili mačevi i podizali štitovi. Ali, ne lezi vraže, mudri SDP-ovci dosjetili su se kako provesti najotvorenije moguće izbore, i ostati najdemokratskija stranka, a istovremeno spriječiti mogućnost svih sukoba na otvorenoj sceni: svi zainteresirani za potpredsjednička mjesta najprije se moraju kandidirati za prošireno, 18-člano Predsjedništvo, a tek onda će se u drugom krugu isticati kandidature za potpredsjednike i birati četiri najbliža Milanovićeva suradnika.

Rješenje je lukavo, jer u startu suzbija krvoločnu kampanju među kolegama koji svaki dan zajedno sjede u Vladi, a ambicije im se poklapaju. Ovako se mogu ispod oka malo ležernije pogledavati – jednostavno, jer ne mogu unaprijed biti sigurni tko će na konvenciji 2. lipnja zapravo biti onaj pravi, deklarirani neprijatelj. 

SDP-ova inovativna rješenja iz Hrvatske – mogao bi se parafrazom stare reklame opisati ovakav pokušaj da se unutarstranačka bitka, ako ne spriječi, a ono barem odgodi do 5 do 12, do samog tijeka izborne konvencije.

Šef stranke Zoran Milanović navodno nije odmah bio oduševljen prijedlogom, budući da se u izboru potpredsjednika ipak na neki način suspendira jedna demokratska stepenica i čine određeni kompromisi. No, kad se uzme u obzir da će se time neutralizirati borba na život i smrt kakva se uvijek vodi prije unutarstranačkih izbora, i kad se svi okrenu protiv svih – kako je Milanović lijepo objasnio za HDZ – onda je jasno da je ova formula itekako prihvatljiva i za šefa stranke, i sve ostale koji se žele kandidirati, a koji ionako sebe smatraju – najboljima.