Prvo i osnovno, svaki Riječanin misli da o brodogradnji zna sve. Gleda onu dizalicu s balkona, identificiran je s njome, ona čini njegov grad i mentalni sklop, identitet. Dok je dizalice, i Rijeka ima smisla.

No, činjenice su neumoljive i kao što se u Rijeci posljednjih godina promjenilo gotovo sve, pa to više nije ni grad proizvodnje, ni grad industrije, a skoro ni grad luke, tako ni u vezi s brodogradnjom ništa ne može biti isto.

Kako će završiti »3. maj«, to u ovom trenutku vjerojatno nitko ne zna. Pa ni Vlada. Jasno je samo da će »3. maj« svi pokušati spasiti, i uprava, i sindikati, i vlast, i potencijalni investitori. No, stvar nije jednostavna ni jednoznačna.

Najprije, uspjeh Danka Končara kao jedinog zainteresiranog investitora, ako se dogodi, bit će i uspjeh ove Vlade. Javnosti očito neomiljeni Končar u ovom je trenutku presudno važan u prvom redu za aktualnu Vladu, koja je privatizaciju pomakla s mrtve točke nakon mjeseci blokade od strane bivše HDZ-ove vlasti. Bivša vlada nije bila spremna povlačiti poteze, jer je znala da je na odlasku, i godina dana izgubljena je u politiziranju, kalkuliranju, neodgovornosti…

Končar tvrdi da je tu nepovratno i kobno izgubljenu godinu zajedno sa suradnicima na svjetskom tržištu potrošio tražeći nišu u koju bi se pokušalo pozicionirati »3. maj«, da je pregovarao s kineskim brodogradilištima, bio u Koreji, kontaktirao s brodovlasnicima i brokerima, no prilike su nestajale jedna za drugom – jer nikako nije postajao vlasnik. Odugovlačenje procesa privatizacije umanjivalo je šanse za nove poslove, tvrdi. Jasno, poduzetni potpredsjednik Vlade Radimir Čačić odmah se nakon izbora ponovno okrenuo Končaru kao jedinom ponuđaču na natječaju i pokušava reanimirati proces privatizacije.

Drugo, u »3. maju« postoji višak zaposlenih. Upravo tako piše i u planu restrukturiranja, koji je prije godinu-dvije napisan, ali nikada proveden. Paušalno govoriti o brojkama, totalno je neodgovorno, i ako Končar to čini, sam si veže omču ispod vrata.

No, brojka koja stoji u službenom dokumentu kaže: bar 500 ljudi je višak. A naročito u situaciji u kojoj novih narudžbi nema. Kao i u svakoj drugoj tvrtki koja je u krizi, poslovna politika u kojoj se negira činjenica da virtualni socijalni mir i zadržavanje svih radnih mjesta ne vodi nigdje drugdje nego direktno u propast, potpuno je neodgovorna. Tko neće biti spreman na rezove, kao i u državi uostalom, nije realan, i pitanje je zaslužuje li opstanak. Vremena socijalnih priča su prošla, jedine opcije su propast ili uspjeh, trećeg nema.

Nadalje, činjenica je da se hrvatska država opredijelila za privatizaciju škvera. Bila u pitanju HDZ-ova ili SDP-ova vlada, privatizacija se čini kao jedino rješenje, jer sve ostalo je za državu preskupo, a za EU i neprihvatljivo.

Žalosna je istina, na koju treba podsjetiti, da se na javni natječaj za privatizaciju »3. maja« nije javio nitko, posebno nitko respektabilan, osim Danka Končara. Svi koji su se mogli javiti od toga su odustali ne samo zbog stanja na tržištu, nego i zbog internih, pokazat će se, presudnih i nerješivih problema unutar samog brodogradilišta. I Vlada i javnost povremeno se drže kao da prodaju najbolju, najprofitabilniju i naperspektivniju kompaniju u Hrvatskoj, a ne gubitaša u milijardama kuna. Godišnji prihod »3. maja« je 800 milijuna kuna, a ukalkulirani gubitak 700 milijuna. Tko god se na vidiku pojavi kao zainteresirani ulagač, za državnu vlast je heroj, a ne zločinac.

I četvrto, i dalje postoji opcija, s obzirom da Končar još nije vlasnik »3. maja«, da se proces poništi, a da »3. maj« trajno ostane u rukama države.

Nema obveze ni potrebe da se škver privatizira. No, u tom slučaju, na Kantridu dolaze Čačić i Linić, a znamo što to znači. Nema sumnje da bi »dvojac za kresanje« na svjetskom tržištu možda i našao nove poslove.

No, kod njih nema tetošenja sa sindikatima, i jedino u čemu će možda biti slični s Končarom može biti prijedlog da radnici preuzmu 25 posto vlasništva i dio odgovornosti za upravljanje tvrtkom. Sve ostalo bit će jedino moguće u 21. stoljeću: brutalni kapitalizam. Nakon toga, ostat će samo parafraza pjesme »Kako ću joj reć’ da više ne varim?!«.