Bila to obična demagogija, čak možda i laž, prijetnja koalicijskim partnerima ili obična ucjena uperena k najbližim ljudima s kojima radi, a koji nemaju energiju i ideju kao on; bio to čak i obrambeni mehanizam i alibi za činjenicu da ga već možda za mjesec dana očekuje loša presuda za prometnu nesreću u Mađarskoj, Čačić je pokazao da se ne boji preuzeti odgovornost i potom odgovarati za svoje rezultate rada. To je velika promjena u habitusu i mentalnom sklopu hrvatske politike, zapadnjački standard koji je odavno trebao funkcionirati, no u neodgovornoj, voluntarističkoj i proizvoljnoj hrvatskoj politici dosad nije postojao. Štogod se dogodilo narednih mjeseci, istina jest da će Čačićevi i Vladini rezultati biti itekako mjerljivi, i da će se javnost ovih njegovih riječi sigurno sjećati i na početku 2013. godine. 

    Za razliku od nekih drugih mlađih ministara, čije najave još smiju nedobudno lebdjeti eterom ma koliko nerealne bile, Čačićeve su (kao i Linićeve) uvijek teške kao kamen. I kad prvi potpredsjednik najavi investicijski boom od 1,8 milijardi kuna, što bi trebalo demantirati sve ekonomske katastrofičare koji proriču negativnu stopu BDP-a od čak minus dva posto, tada to treba shvatiti ozbiljno. Čačić pokreće novi hrvatski new deal, javne radove koji će revitalizirati građevinski sektor i zavrtjeti novac. Čačić će osmisliti, a ministar financija Slavko Linić nakon turneje po financijskim centrima po svijetu i isfinancirati gradnju i obnovu preko 300 škola, desetina socijalnih i vojnih objekata, niz hidroelektrana i veliki Plomin III, na temelju čega će i drugi ministri stjecati političke bodove za sebe, dakle i Vlada u cjelini. Njihov utjecaj je stoga ogroman, raste iz dana u dan, i stoga je logično da obojica ulaze u nadzorne odbore strateških firmi, kao što je Ina, ma koliko se svi zgražali nad tom politizacijom. Ona je trenutno nužna, barem u nekim slučajevima. To naravno nikome nije dopusnica za tanki fitilj i divljanje. Ali, prilika ove Vlade je doista ogromna, a Čačić i Linić tvrde da novca ima, u kasama EBRD-a, EIB-a i drugih investicijskih banaka, naročito sad kad je i kreditni rejting, makar privremeno, ostao na istoj razini i izbjegao »junk« status. 

    Šansa za uspjeh postoji, no doista, ukoliko se investicijski boom ne ostvari, a javni radovi ne pokrenu kotač ekonomije, što dugo nego – otići? Samo, tada ne treba otići samo Čačić nego cijela Vlada.