Premijer Zoran Milanović izabrao je »region« kao prvi prostor svojih službenih posjeta drugim državama. Prva je na redu bila BiH, sad slijede i ostali susjedi. To je bila i Milanovićeva najava iz predizborne kampanje, jer je očito procjenjeno da je najvažnije prvo utvrditi dobre odnose na vlastitim državnim granicama, a tek onda slijedi sve ostalo.

Sve međutim nije prošlo glatko. Možda u sjeni ostalih događaja, ostala je Milanovićeva izjava da će granična i ostala sporna pitanja, kojih uvijek ima, možda trebati rješavati i arbitražom, kao što je slučaj sa Slovenijom. Ta se izjava nije posebno zalijepila za uši izvjestitelja, no sigurno je da će s vremenom izazvati interes i analizu, budući da je arbitraža uvijek svojevrsni rizik. Uz to, obraćanjem bosansko-hercegovačkim Hrvatima, koji ne priznaju federalnu vlast što je vode SDP-ovci BiH uz podršku Bošnjaka, Milanović je doživio neugodno odbijanje federalne vlasti, i premijera BiH i ministra vanjskih poslova, da se susretnu s njime na službenom ručku.

Ne baš ugodan diplomatski incident, naročito kad dolazi od SDP-a čiji je proklamirani koncept građanska država, a ne država koja bi bila samo zbroj triju nacionalnih entiteta. No, Milanović se odlučio na državnički gard u posjetu susjednoj državi, smatrajući da to uključuje i podršku be-ha Hrvatima i dvama HDZ-ima, uz poruku da njegova Vlada neće ništa manje od prethodnih, voditi računa o Hrvatima u susjednoj državi.

Prvi službeni inozemni posjet novog premijera tako je prošao pomalo nelagodno. Umjesto pregovora sa susjedima, najavljeno je oslanjanje na međunarodnu arbitražu, a umjesto snažnije podrške federalnoj, građanskoj BiH, isplivao je dojam da se i nova Vlada planira više baviti Hrvatima u BiH nego njezinoj funkcionirajućoj zajedničkoj nadnacionalnoj politici, vjerojatno upravo iz straha da se taj stav ne shvati »tutorskim«. U svakom slučaju, neovisno o ocjenama prvog posjeta, činjenica je da se Vlada odlučila prvo odraditi političke obavezne forme, dok vreća s novcem još stoji prazna.

Što to znači? Pa, u kampanji je među ostalim kao jedan od glavnih zadataka nove Vlade – možda uopće ne nužno premijera, ali da njegovih ekonomsko-financijskih suradnika – najavljen road-show po najvažnijim svjetskim financijskim institucijama, od Svjetske banke do EU banaka, ali i najmoćnijih država Europe i svijeta, kako bi se našao ne samo kapital, nego i zainteresirani investitori koji žele ulagati u Hrvatsku. I inoministrica Vesna Pusić najavila je da će njezina diplomacija u prvom redu imati zadaću gospodarske diplomacije.

Posjeti Njemačkoj, ili čak Kini, zvuče stoga kao neodgodivi prioriteti. No, od road-showa zasad nema ništa. Ili barem ne na vidljivoj razini.

Doduše, ne mogu ni Radimir Čačić i Slavko Linić baš sve odrađivati sami, i njima dan ima samo 24 sata, kao i ostalim ministrima. Istina je i da njih dvojica cijelo vrijeme tvrde da novaca na tržištu ima, pa tako Čačić ovih dana potvrđuje da EBRD ima 400 milijuna eura rezerviranih za investiranje u Hrvatskoj, Svjetska banka čak milijardu dolara, a EIB 300 milijuna.

Ono čega nema su pripremljeni projekti i privatnici koji bi se upustili u rizik novih ulaganja. Stoga se Vlada zasad okreće velikim javnim investicijama i najavljuje gradnju i obnovu 400 škola, novih bolnica i socijalnih ustanova, kako bi se pokrenuo građevinski sektor.

Plan je izvrstan, ali i dalje na vidiku nema stranih investitora i velikih međunarodnih projekata.

Jasno, za ovu Vladu prioritet je sve -od susjeda i BiH, do investitora i novih projekata, a vremena i sposobnih ljudi je malo. No, svakako, možda je u drugom desetljeću 21. stoljeća ipak malo manje zanimljiva tema bosansko-hercegovačkih Hrvata od love, biznisa, zapošljavanja, proizvodnje i gospodarskog rasta.

Kina, Njemačka ili Brazil u tom su smislu barem jednako važni sugovornici kao i susjedi u Mostaru.