Politika je umijeće mogućega, koje treba znati tumačiti, jer sve važno nije oku vidljivo. Ponekad, u dnevnoj politici je potreban »simultani prijevod«. A samo mjesec dana nakon ustoličenja nove Vlade, događaju se stvari koje će zacijelo bitno obilježiti ovaj mandat izvršne vlasti, a koje možda »iz aviona«, kako Milanović voli reći, i nisu na prvu vidljive.

Jedna od tih stvari je slojevit i kompliciran odnos premijera s predsjednikom države. A drugi, jednako važan, je odnos premijera s guvernerom HNB-a.

Analizirajući izjave predsjednika Ive Josipovića u zadnjih desetak dana, jasne su tri stvari. Prvo, predsjednik Josipović uopće nije bio oduševljen odlukom nove vlasti da mu se ukine povlašena mirovina. Iako je izjavljivao da dužnosnici moraju ići po jednakim uvjetima u mirovinu kao i ostali, kao što je rekao i da ne računa ni na korištenje tzv. Ureda bivšeg predsjednika kad mu završi mandat, Josipović je jednako tako izjavio i da se »dužnosnici koji napuštaju svoju dužnost ne smiju niti diskriminirati«.

To je dosta jasna poruka premijeru Milanoviću, s kojim je, kaže predsjednik Josipović, na tu temu održao doista ugodan razgovor – što je siguran znak da razgovor nije bio ugodan. Naime, Milanović i Kukuriku savez otpočetka su upravo povlaštene mirovine smatrali simbolom nepravde prema običnim gradanima, i to je jedno od onih obećanja koje je moguće izvršiti potezom pera, te nije bilo šanse da nova vlast od njega odustane. Bez izuzetka.

Način na koji je to izvedeno u odnosu na Josipovića nije bio nimalo suptilan, jednako kao što i ranije, pri sastavljanju svoje Vlade, nimalo suptilno Josipovićevom bliskom suradniku Mirandu Mrsiću, premijer nije »dozvolio« da postane ministar obrane, već puno zahtjevnijeg resora rada i mirovina. A slična suptilnost mogla se iščitati i iz slučaja Ferdelji, kada je premijer brzopotezno smijenio jednog pomoćnika ministra zbog kritičkog intervjua koji je ovaj dao jednom tjedniku.

Drugo, Josipović je na sve to odvratio izjavama o tome da mu »do sada nije do kraja jasno koja je gospodarska strategija Vlade«, kao što se ne libi ovih dana ni otvoreno prozvati Vladu zbog odluke da se proračun ne sreže na nabujalim javnim službama i činovnicima kojih je sigurno previše. »Vlada mora smanjiti rashode središnje države«, kaže predsjednik Republike, koji jednako tako komentira i odluku o uvođenju višeg PDV-a, što je treća vidljiva gesta: »Veći porezi udar su na sve stanovnike, a to najviše osjećaju siromašniji«.

Predsjednik Josipović, doduše, jest u lagodnoj poziciji koja mu dozvoljava da bude socijalniji od Vlade, osuđene na teške odluke, no teško je ne primjetiti taj kritički ton kojim se novu Vladu dosta izravno proziva da nema hrabrosti za smanjivanje troška uprave. A to bi je moglo svrstati uz bok prethodne.

Odnos Josipović – Milanović je međusobno uvjetovan: predsjednik je postao kandidat i pobijedio uz podršku SDP-a, i obrnuto, premijer je na izborima 4. prosinca pobijedio uz podršku Pantovčaka. Zato je tim indikativniji ovaj trend na relaciji Banski – dvori Pantovčak.

Slično se događa i u vezi s guvernerom Željkom Rohatinskim, čiji je HNB ove godine već više puta intervenirao u rezerve u zaštiti tečaja, posljednji put upravo nakon najava Vlade o smjernicama proračuna za 2012. godinu. Pritom, MMF tvrdi – da su rezerve premale da bi se koristile za čuvanje tečaja. Manevarski prostor HNB-a je sužen, upozorava Rohatinski, koji je uvjeren i da će zbog svega toga 2012. godina biti najteža, a BDP u najboljem slučaju stagnirati. Slično kao i Josipović, i Rohatinski otvoreno upozorava na opasnosti koje donose najnovije odluke Vlade. Sada to i može, jer je u novinama lijepo mogao pročitati da premijer ionako priželjkuje da na čelo HNB-a uskoro dođe njegov zamjenik Boris Vujčić, jer mandat guverneru istječe.

Pitanje je, međutim, odriče li se premijer Milanović već sada, nakon samo mjesec dana rada, podrške dvojice važnih suradnika koji bi mu još mogli trebati – politički, ekonomski i izborno?