Nakon zagrebačke izborne konvencije SDP-a jasno je da je stranka ozbiljno podijeljena i da šef stranke Zoran Milanović vrlo slabo konrolira situaciju u glavnom gradu. Struja Davora Bernardića pobijedila je u »šalabehter ratu« i za potpredsjednike su izabrani Zvane Brumnić, kao Bernardićev master mind cijele operacije, te praktički poluanonimni Saša Molan, Vesna Nađ i Dražen Pandek. Milanovićevi kandidati, Igor Rađenović, Gordana Sobol i Ivo Jelušić odustali su jer su rekli da neće sudjelovati u sumrak sagi demokracije, a sam šef stranke nije se pojavio, što je bila jasna poruka što o toj konvenciji misli.

No, stvari nisu jednoznačne. Prvo, da li je kolanje šalabahtera nezakonito ili nelegitimno? I jedna i druga struja sugeriraju, usmeno ili pismeno, svojim pripadnicima za koga glasati. To je tako u svakoj organizaciji i svakoj stranci. Drugo, to što ti netko u ruku doturi šalabahter, uopće ne znači da ćeš po njemu i glasati. Neovisno o šalabahterima, svaki član SDP-a ima pravo glasati tajno – kako god želi. Taj čin ipak nitko ne može iskontrolirati.

Sama pojava šalabahtera ne garantira apriori ničiju pobjedu. To je jednostavno logika stvari. I na koncu, činjenica da se šalabahter pojavio dva dana prije konvencije u jednom dnevnom listu, a temeljem čega su spomenuti uvaženi čelnici zagrebačkog SDP-a odustali od kandidature, može značiti i nešto potpuno suprotno: da je Iblerova ekipa zapravo pokušala minirati izbore, proglasiti ih nelegitimnim i onemogućiti pobjedu Bernardićevih ljudi.  

No, činjenica je da je Bernardić na izravnim izborima u Zagrebu nedavno osvojio dvije trećine glasova, čak 65 posto, a da su dva ministra u Vladi, Mrsić i Maras, zaista uvjerljivo izgubila. Da je bio mudar, Bernardić bi sa suprotnom stranom u međuvremenu bio dogovorio da bar dio novih potpredsjednika i članova Predsjedništva bude kombiniran, prihvatljiv i Ibleru, pružio bi ruku kompromisa i malo smirio strasti. No, on to nije učinio, još uvijeđen na šefa stranke Milanovića. Umjesto toga, »svojima« je podijelio šalabahter, a druga strana je, svjesna da Bero kontrolira teren, jednostavno odustala, proglasivši sve farsom.

No, sve to samo dokazuje da Bernardić doista kontrolira Zagreb. Da mu u ovom trenutku drugi u stranci ne mogu parirati, neovisno zašto. Priče o tome da je masovno učlanjivao ljude sumnjive provenijencije i motivacije od prošle godine kada ga je vrh stranke izbacio iz utrke za gradonačelnika, samo kako bi ih sto posto kontrolirao, ne mogu biti nego pretjerane. Nitko ne može kontrolirati svakoga, a sama premisa da je baš u SDP-u, kao najdemokratskijoj i najnaprednijoj stranci u Hrvatskoj, najlakše izmanipulirati baš svo članstvo jednim šalabahterom, najveća je moguća uvreda za članove SDP-a.

Od oko 6.000 članova, 65 posto željelo je Bernardića na čelu, a na konvenciji i nisu imali druge mogućnosti nego masovno glasati za njegove ljude – jer su drugi odustali.

Čini se dakle da u SDP-u ima dosta isključivosti i to je sigurno dobra osnova da se stranka i nadalje nastavi dijeliti i urušavati iznutra. To ne znači da Milanović više ne kontrolira stranku u cjelini, daleko od toga. Njegova je moć gotovo apsolutna. No, ponekad jednostavno treba priznati poraz.

Davor Bernardić u SDP-u nije neko strano tijelo, diverzant koji je upao preko noći, već vjerojatnije samo dokaz da druga strana nije trenutno imala boljega kandidata. Niti se znala bolje organizirati.