Pukotine u vladajućoj koaliciji su nepopravljive. Čudo bi se trebalo dogoditi da u rujnu ne završimo na novim izborima. Nacija je umorna od prepucavanja i jeftinih špijunskih afera, to pokazuju ankete koje Mostu daju minimalne postotke i kažnjavaju ga za dojam nereda koji je izazvan na svim razinama vlasti.

Doduše, postoji jedno nevidljivo, ali čvrsto vezivno tkivo. Ne samo interes, ne samo moć, ne samo kontrola. Možda bi se to najbolje moglo ilustrirati činjenicom da vodeći ljudi hrvatske politike i obavještajnog sustava redom osim hrvatske putovnice imaju i druge putovnice – premijer Tihomir Orešković kanadsku, bivši šef SOA kojem se svakako pod hitno mora naći dostojan »smještaj« Dragan Lozančić američku, a novi načelnik te iste obavještajne agencije Daniel Markić – francusku.

Činjenica da imamo premijera koji nije iz Hrvatske već je otpočetka sama po sebi govorila da smo možda samo dio mehanizma kojim rukovode neke sile van našeg dosega, a sad se sve preslikalo i na političko-obavještajni rat koji se vodi između različitih struja u vladajućem savezu, što u svojim izjavama premijer i potvrđuje uostalom. Ta činjenica, ma koliko zavjerenički zvučala, sigurno nije nevažna, ako ništa drugo onda barem za opstanak ovog labavog saveza s tri centra (ne)moći – Oreškovića, Pantovčaka i vrha HDZ-a, gdje je Most još samo fikus. No, onaj fikus koji u komediji zabune uvijek glavnom akteru padne na glavu kad se najmanje nada. Dakle, onaj koji još uvijek može donijeti – obrat.

U takvoj konstelaciji snaga, gdje se čini da netko drugi mimo nas građana trenutačno upravlja politikom, te u trenutku dok imamo osjećaj potpune nemoći natjerati ovu vlast da profunkcionira osim do mjere u kojoj je sama sebi svrha, postoji još jedna poluga moći koja bi se, teoretski, mogla upotrijebiti da se ova disfunkcionalna vlast natjera na nove izbore i završi ovu farsu. A ona se zove – opozicija.

Možda javnost ne ide toliko detaljno za tim, ali opozicijski SDP, HNS i ostale stranke van vladajuće većine praktički čine presudnu kariku u funkcioniranju parlamenta. Da nema njih, ovaj parlament praktički bi se sam od sebe raspustio. Ne samo jučer kad je opet procijenjeno da u Saboru neće biti kvoruma za glasanje o (nevidljivim) zakonima koje ova Vlada daje u proceduru, već jednako tako i prošloga petka, parlament nije odradio svoju osnovnu zadaću – da donosi odluke i mišljenja. Gotovo da iz oka javnosti potpuno promiče podatak da ovaj Sabor nije dosad uspio usvojiti niti izvješće o radu HNB-a.

»Nisu se stekli potrebni uvjeti za glasanje«, ponavljaju HDZ-ovi čelnici Sabora, a zapravo nisu sigurni imaju li podršku Mosta o toj temi. Jednako tako, zbog nedostatka kvoruma ne funkcioniraju ni saborski odbori. Sjednice se otkazuju, glasanja nema, cijeli sustav stoji. A vladajući tvrde da imaju većinu. Praktički, uopće je nemaju, jer im je drže dečki i cure iz oporbe.

Zašto opozicija jednostavno ne prestane dolaziti na neko vrijeme, i time ne dokaže do kojeg je apsurda dovedeno funkcioniranje države u ovom mandatu, to je sad već posve legitimno pitanje? Saborski zastupnici besciljno lutaju – sjednica je u četvrtak trajala doslovno 15 minuta. Prije i nakon toga, ti su ljudi samo trošak, goli trošak. Kad bi oporba digla sidro na neko vrijeme, a pritom prestala i »dizati« putne i ostale troškove koje dobiva za to bauljanje saborskim kuloarima, možda bi javnost uočila da ovog Sabora, a time i ove Vlade, praktički uopće nema.

Tada bi izbori možda doista ostali jedina opcija, jer šuplja vladajuća većina možda se može teškom mukom sakupiti jednokratno na glasanju o proračunu, ali svaki dan? Nemoguća misija za ovu ekipu.