Nepoznavanje funkcioniranja sustava Europske unije od strane opće hrvatske javnosti, čini se, još je jedini alibi za ovo što premijer Zoran Milanović predstavlja javnosti.

Jesmo li doista sanjali da se Europska komisija suglasila oko uvođenja sankcija Hrvatskoj zbog nepoštivanja europskog uhidbenog naloga, a za koje je glasao i hrvatski povjerenik Neven Mimica?

Je li kvaka samo u tome da se mjere koje EK planira upotrijebiti protiv Hrvatske formalno zaista i ne zovu »sankcije«, pa onda premijer doista i može reći da sankcija neće biti, ali »mjera« hoće?

Jesmo li svi u nekom bunilu, pa svi vidimo sankcije, a samo ih premijer i njegov najuži krug oko njega ne vidi? Ovo što se zadnjih dana zbiva oko pritiska Viviane Reding i iracionalnih odgovora koje joj šalje premijer Milanović, sada već sve više šteti samom Milanoviću nego ikome drugome.

Građani ne bi rado imali iracionalnog predsjednika Vlade, i ako doista nije u pravu u borbi s EK, za Milanovića bi ovo mogla biti pogibeljna bitka.

Ne ulazeći uopće u meritum stvari oko uhidbenog naloga, pri čemu je Milanović principijelno vrlo vjerojatno u pravu, sada naprosto više nije pitanje kako riješiti bit priče već nešto sasvim drugo: kako kod Milanovića osvijestiti činjenicu da već šteti državi, SDP-u, a i njemu samome unutar stranke čiji je predsjednik.

Hrvatska je mala i nova članica EU, bode se s jačim i moćnijim, zbog čega će pretrpjeti štetu. Nismo ptičji rezervat, istina je, ali nismo ni najutjecajniji. Ako smo ušli u klub koji ima svoja pravila, besmisleno je inzistirati na vlastitima.

Premijer i njegov PR sada bi se morali pobrinuti za sanaciju štete do koje je za Hrvatsku već došlo, a umjesto toga, zamjenjuju se teze na najplošniji mogući način. Zaustavite Reuters, nema sankcija – teško da će takav nojevski pristup negiranja stvarnosti riješiti stvar. 

Dapače, Milanović bi se trebao pobojati odnosa u vlastitoj koaliciji i stranci. Iako i na klubu zastupnika SDP-a i drugdje gdje govori o Redingici i lex Perković Milanović nema priliku čuti bilo kakvo oponiranje, mnogi u SDP-u već misle da je šef pretjerao.

Josip Leko otvoreno je kritizirao ideju da se problem procesuiranja Perkovića riješi saborskim povjerenstvom. Na kraju je cijelu ideju nazvao »besmislenom«, jednako kao što je i Viviane Reding »besmislenima« ocijenila zadnje Milanovićeve izjave.

HNS-ovci i Vesna Pusić također već dugo upozoravaju na štete, kao i predsjednik Ivo Josipović. Milanoviću se kuha i u zagrebačkom SDP-u, gdje se krug oko Davora Bernardića, a kojega čine i Rajko Ostojić i Zlatko Komadina, a evo i uskrsla Željka Antunović, sasvim javno protivi politici šefa stranke za koju misle da funkcionira na neformalnim kanalima, podobnosti samo dijela članova te iracionalnostima njegova već znamenitoga škorpionskog karaktera.

Josip Leko još je na proljeće, kada je Milanović odabrao novu taktiku javnih istupa, vikao u Saboru: sjedni Zorane, strpi se Zorane, dovevši u pitanje njegov autoritet. Sad bi i mnogi drugi u SDP-u to uzviknuli javno – kad bi se usudili. I to je za SDP loše, da većina strahuje od iznošenja svoga stava. 

Doduše, uvijek se može dogoditi jedno: da je Milanović u sukobu s EU u pravu. Što tada? Ok, imali bismo novu europsku političku zvijezdu. No, svakoga dana se čini da je to sve manje moguće, nažalost.