Izbore u SDP-u, koji su završili u subotu konvencijom na kojoj su izabrani novi Glavni odbor i Predsjedništvo stranke, obilježio je izborni inženjering. Učenik je nadmašio učitelja, moglo bi se reći – na prošloj konvenciji prije četiri godine Zlatka Komadinu smatralo se rodonačelnikom (uspješne) primjene šalabahter-demokracije. Sad je Zoran Milanović preuzeo tehniku i stvar doveo do savršenstva – u Glavni odbor ušlo je 98 njegovih ljudi od ukupno 103 člana, a snažnu premoć je dobio i u Predsjedništvu, čak 14 od 17 članova.

Na stranu sad analiza je li za SDP uopće dobro da ima toliko poslušne članove da kao roboti prepisuju imena i da se nitko od Komadininih ne provuče kroz ušicu Milanovićeve igle. Iako to puno govori o mentalnom sklopu članova, kojima treba »japa« da im objasni koga birati, a i otvara pitanje kako će u iduće četiri godine funkcionirati stranka u kojoj 97 posto ljudi misli i radi isto, zaključak je ipak samo jedan: Tomislav Karamarko, »požderi se«.

Pokazalo se da SDP ima stranačku vojsku, koja je uostalom na izbore prije četiri godine za predsjednika stranke izašla sa skoro 65 posto odaziva, mada je Milanović bio jedini kandidat, dok je odaziv u HDZ-u bio 44 posto. A sad je Milanović i u konkurenciji s Komadinom skoro dostigao Karamarkovih 99 posto podrške, doduše za Glavni odbor, ali to je središnje stranačko tijelo i taj postotak nije nimalo nebitan.

Ključ je u činjenici da je Milanović sada s punim legitimitetom zagospodario strankom, i da bi to sada svi trebali i prihvatiti. Stranka je pune dvije godine bila u stresu, još od slučaja Linić i od tada je bilo nemoguće suditi kako doista diše elektorat u SDP-u.

Činilo se da je stranka doista podijeljena, a Komadina, koji je kandidaturu najavio još u to vrijeme, nije želio ispasti neprincipijelan i krenuo je u bitku za šefa stranke kako je i najavio. Pritom se držao na trenutke vrlo junački – odradio je sve što je trebao odraditi, obišao Hrvatsku, napisao novi program, predložio izmjene Statuta, osnovao tim, govorio, okupljao…

I iako je na kraju rezultat pokazao da je pobijedio dijelom konformizam i oportunizam, dijelom stranačka infrastruktura koju je Milanović imao u rukama, dijelom inženjering, u ukupnom rezultatu Milanović je trijumfirao. I točka. To je velika pobjeda i premoć, mada »opozicijska« struja ima dva od četiri potpredsjednika.

I sada je kraj. Izbori su dovršeni i treba prihvatiti rezultat, ostati dostojanstveni gubitnik i nastaviti raditi tamo gdje posla ima, a to je PGŽ, Rijeka, Zagreb, Split, sva mjesta gdje razočarani vode organizacije SDP-a i gdje 2017. treba pobijeđivati, misli li SDP ostati velika i snažna stranka.

Odgovarati na vlastiti poraz osnivanjem frakcija odmah čim je konvencija dovršena, nije ultimativni dokaz demokratičnosti nego nepriznavanja izbornog rezultata. Na samoj konvenciji svega je nekoliko članova debatiralo, gotovo nitko kritički prema Milanoviću, a onda je i izborni rezultat pokazao apsolutnu premoć. Kad je dosta, dosta je. Da su članovi stranke htjeli ljeviji SDP, tako bi i glasali. Frakcionašenje sada više neće pomoći. Izabrani potpredsjednici iz redova »opozicije« imaju priliku sudjelovati u formuliranju politika, nitko im ne brani da rade, a frakcije neka pospreme u ladicu.