Opća histerija zavladala je u medijskom prostoru. Što smo sve jučer mogli vidjeti – nove eskapade Zdravka Mamića, koji i na sudu vrijeđa i urla; sisačku županicu Marinu Lovrić koja novinarkama na golo pokazuje da nije radila liposukciju; hrpu galame i nervoze u Saboru, a i najnovije izljeve ljutnje premijera Zorana Milanovića koji je oderao sve koji su mu se u parlamentu našli na putu… Takvi ispadi prvog čovjeka Vlade najmanje koriste njemu, tim više što mu se sada pripisuje da je zbog njega i njegova pritiska smijenjena cijela postava Dnevnika 3 na HRT-u, no nije pitanje da li će Zoran Milanović dobiti bitku protiv medija, nego da li će dobiti rat protiv primitivizma. 

   Jer, objektivno, ova Vlada i njezin prvi čovjek izloženi su napadu zdesna iz svih oružja. Sve do prije nekoliko tjedana, stvarao se dojam da je desni pol političke scene više-manje benevolentan prema Milanoviću, kojega se doživljavalo srednjestrujašem, ne baš crvenim SDP-ovcem, nekakvim polu-ljevičarskim proizvodom kojega je lako probaviti. U isto to vrijeme, sve donedavno, Vlada je imala evidentnu podršku građana. Još se donedavno vjerovalo da će Plan 21 zaživjeti, samo je pitanje trenutka. Ankete su pokazivale da i lijepi dio HDZ-ovih birača ima razumijevanja za Milanovićeve pokušaje da digne Hrvatsku iz mrvtih, ekonomski, investicijski, kako god. A onda je nekako ispalo da je Milanoviću dio vlastite koalicije okrenuo leđa, da ministri odlaze, da broj nezaposlenih i dalje nezaustavljivo raste, a da sam premijer počinje pokazivati znakove nervoze. Osjetila se slabost, ajkule su namirisale krv i nije dugo trebalo da izgmižu anonimni desničari koji sa svih strana traže ostavku predsjednika Vlade, praktički kao veleizdajnika. 

  Sad svatko misli da se može sprdati s Milanovićem. A njegova nervoza zbog te činjenice posebno im je sočna. I sve bi to bilo sasvim normalno, čak i zabavno, da je riječ o normalnom političkom prepucavanju. Da se ne radi o sukobu dviju Hrvatska – one progresivne, građanske, europske i moderne, sa mračnom Hrvatskom u kojoj je između verbalnog i ideološkog nasilja samo korak do fizičkog (o čemu mogu dobro posvjedočiti momci iz manastira na Krki). Kad nema drugog oružja protiv SDP-ove vlasti, poseže se za tako uobičajenim ideološkim buzdovanima zdesna. Problem je međutim u tome da samo jedan trenutak slabosti lijeve Vlade budi najniže nacionalističke i šovinističke strasti. Odjednom je normalno reći da Srbin ne može biti u Vladi, ili da su manjine u Hrvatskoj gosti. Sljedeći korak je nova Riva, berači kestena… Takvima nije do uspješnije i modernije Hrvatske, takvima je samo do svrgavanja »crvenih«. 

  Milanović se stoga ne mora nadati da će imati mira, a da li mu je izravno prozivanje političkih protivnika najbolja taktika, brzo će se vidjeti. Ako ništa drugo, premijer Milanović počeo je otvoreno govoriti što doista misli o onima s kojima ima posla. Za razliku od šefa oporbe Tomislava Karamarka koji i dalje šuti, ne pojavljuje se i pravi da cijela ova stvar s njim nema nikakve veze, da Ruža Tomašić nije na njegovoj listi, da ne podržava diskurs koji vodi u nove podjele… On ima važnijeg posla, držati ajkule u svojim kavezima gladne i nabrijane.