Cijeli tjedan gledali smo hrvatsku verziju danske serije »Borgen« u izravnom prijenosu na hrvatskoj političkoj sceni, a onda smo dobili happy end: IDS i SDP su se pomirili, nađen je kompromisni kandidat za Ministarstvo turizma u liku i djelu Darka Lorencina, premijer Zoran Milanović pokazao je širinu, zadržao IDS u koaliciji i primirio duhove, a je li iza svega ipak nešto trulo u državni Hrvatskoj, saznat ćemo u sljedećim nastavcima… 

   Jučer se, dakle, dogodila dobra stvar za vladajuću koaliciju u prvom redu jer je spašen njezin puni sastav, jer su četiri stranke još uvijek na broju, a potom i zbog činjenice da se nakon dana i mjeseci ružnog prepucavanja između glavnih aktera – Ivana Jakovčića i Zorana Milanovića – odnosno njihovih eksponenata, pokazalo da je ipak moguće naći kompromis. Da je IDS napustio koaliciju, ona bi ipak dijelom bila napukla, mada IDS ima sada smo dvije ruke u Saboru, jer bi naprosto slika o stabilnosti saveza bila narušena. Svatko bi mogao reći, a naročito Tomislav Karamarko, da Kukuriku puca po šavovima. A s druge strane, ponuđeni kandidat je politički dovoljno visoko u IDS-u, a operativno dovoljno kvalitetan u Ministarstvu gospodarstva, da njegov izbor ima punog smisla i potrebnu težinu. 

  IDS-ov Ivan Jakovčić doista je nakon nedavnog udara SDP-a na Istru i njega osobno bio već pomalo izgubio objektivnost u zadnje vrijeme, i njegova povrijeđena taština polako je već počela nagrizati vjerodostojnost IDS-ove politike, a složit ćemo se da mu nije bilo lako. No, činjenica je da se Lorencina kao kandidata, u toj pomalo zamućenoj vizuri »krika i bijesa« Jakovčić nije sam dosjetio – već mu je prijedlog dao SDP-ov premijer Milanović. Time je šef Vlade pokazao da doista šefuje svime u državi i da drži sve loptice u zraku istovremeno (barem kad je o kadriranju riječ), a Jakovčić je imao priliku izjavljivati da je to bila i njegova ideja te mirno i radosno odlepršati na europske izbore sa svojom listom, rasterećen pritisaka, pa kako prođe – prođe 14. travnja. 

  Svima je pao kamen sa srca, a upitno je vidi li se iz prve da je ideja s Lorencinovim imenovanjem zapravo tinjala dosta dugo u krugovima Vlade, još otkako je prije nekoliko tjedana Jakovčić kritizirao Zakon o strateškim investicijama. Napao je tada Vladu da je zakon smiješan i nekvalitetan jer da nudi ulaganja od 20 milijuna eura umjesto 100 ili 500, kao što ju je napao i da je Plan 21 umro te da je Milanović izigrao sve što je obećao, odnosno što su zajedno pisali na izborima 2011. Istovremeno, upravo je Lorencin kao pomoćnik u resoru gospodarstva javno izjavljivao da je on autor toga zakona, da je svaki zarez njegov i da stoji iza njega. Pomnijim promatračima već tada je bilo jasno da se Lorencin zapravo ogradio od svog stranačkog šefa u IDS-u i da ne misli da Vlada ne radi dobro, dapače – da joj maksimalno pomaže i da želi ostati u Zagrebu. Premijer Milanović stao je iza toga zakona u javnosti i dosta je jasno da je već tada stvoren zametak ideje da Ostojića, kojeg je Milanović otklonio kao Jakovčićeva »frenda« i političku žrtvu ove krize, naslijedi upravo Lorencin. 

   Javnost je danima bila zamorena ovim prepucavanjem, u kojem je najapsurdnije da se Milanović i Jakovčić svo to vrijeme nisu osobno čuli niti sreli. No, rješenje je na kraju ipak nađeno, a bilo je otpočetka svima pred nosom – baš kao u najboljim scenarijima političkog thrillera.