Jedino što je hrvatskoj politici i političkim strankama još preostalo za uhvatiti se, to je – vjerodostojnost. Onaj tko to zadrži, taj će moći dovijeka vladati. Jednostavno, jer je malo kome vjerodostojnost još preostala. 

   HDZ je, iako je sad u nastojanju da se pokuša koliko toliko oprati i konsolidirati, povijesno ostao bez kredibiliteta. Koliko god voda u kojoj se traži istina bila duboka, teško će sprati sve što je na grbači HDZ-a ostalo nakon Sanadera, nakon Kosor i sada za vrijeme Karamarka. Riječima HDZ-ovaca naprosto nije za vjerovati, već godinama, a kad se pokaže da na nekoj javnoj prezentaciji čak barataju i ukradenim windowsima, eto dokaza da će katarza još potrajati. Pred njima je još puno posla. 

   Većina hrvatske politike doživjela je u zadnjih nekoliko godina drastičan pad vjerodostojnosti – primjerice, HNS nakon nesreće Radimira Čačića trebat će još niz dana i mjeseci da povrati kredibilnost svoje politike, iz jednostavnog razloga što se pokazalo da su u Vladu nominirali čovjeka kojem je prijetio zatvor, i koji će kraju u zatvor morati i ići. 

  Nije velika mudrost zaključiti niti kako se okretanje birača ka Laburistima ili nezavisnom don Ivanu Grubišiću, čiji je rast evidentan, temelji upravo na činjenici da građani smatraju da se radi o ljudima koji imaju vjerodostojnost. Ok, nisu je ni mogli izgubiti – jer Laburisti nigdje praktički nemaju izvršnu vlast u svojim rukama, a don Grubišić čak nije jako siguran ni da bi je želio. Ali to je fenomen koji je potpuno razvidan – Laburisti i Grubišić imaju podršku uglavnom zato jer još nisu stigli nikoga razočarati, osim eventualno retorikom, ali to ipak nije ozbiljno mjerilo. 

   Zato je za vladajući SDP od ključne važnosti u ovom razdoblju, uoči europskih i potom lokalnih izbora, zadržati vjerodostojnost. Jer jedino tako će zadržati i vlast. Došli su krajem 2011. godine do grandiozne pobjede s partnerima na valu velikog povjerenja koje su im dali građani. Temeljem te pobjede i saborska većina im je i dalje više nego stabilna, i matematički, straha za stabilnost Vlade nema. No, stvar može izgorjeti preko noći – bilo da se unutar koalicije do kraja naruši percepcija o minimumu međusobne korektnosti Kukuriku partnera, bilo da slučaj poput podnošenja financijskog izvješća naglo sruši povjerenje u SDP. A to je upravo pitanje vjerodostojnosti. 

  Vladajući su gotovo tri dana vrludali, evidentno muljali, čim je u nedjelju u 5 do 12 stiglo priopćenje o tome da je osoba koja je zadužena za financije u stranci naglo hospitalizirana, bilo je jasno da je doista netko u SDP-u uprskao. Jedno na drugo slagala su se loša PR izmotavanja o tome tko je pogriješio i da li uopće, pozivanje na državne institucije (reviziju i državno izborno povjerenstvo) već je polako vodilo u propast i malo je nedostajalo da čujemo onu poznatu Milanovićevu: i onda je na kraju pas pojeo zadaću… 

   Srećom, proradio je zdrav razum i SDP-ovci su se ispričali. »Ovo nam nije trebalo jer nas napadaju oni koji nam nisu ni do koljena«, izjavio je nakon svega šef SDP-a, i rekao istinu, jer moraliziranje i dociranje Tomislava Karamarka, pravednika među narodima koji kažnjava članove vlastite stranke za verbalni delikt, stvarno nema nikakvu težinu. Tu težinu predsjednik HDZ-a tek treba steći, ako ikad.