Ova se Vlada ponaša kao tipična neoliberalna politika koja nema poštede ni za koga. Vjerojatno s pravom, jer novca u Hrvatskoj više nema. No, SDP-ovi birači i građani očekivali su od nje nešto drugo
Danima već traje bitka putem medija za spas Gorskog kotara zbog ukidanja brdsko-planinskog zakona. Prije toga, ta se ista bitka vodila unutar vladajućeg SDP-a – tražili su se načini da Branko Grčić kao autor novog Zakona o regionalnom razvoju nađe načina da se Gorski kotar, kao doista specifično i depopulacijsko područje, zaštiti i spasi, no vrh Vlade odlučio je da poštede nema. Sad se borba seli u klubove zastupnika vladajuće koalicije – prema najavama, neće baš svi iz SDP-a i HNS-a podržati Grčićev zakon, te se grozničavo traži back-up i u kod drugih zastupnika budući da je Vlada praktički manjinska, a hvala bogu mnogo je novih nezavisnih u zadnje vrijeme, poput Martine Dalić, ili pak neopredijeljenih novih stranaka kao što su OraH ili Reformisti. Budući da se zakon izglasava u paketu s mini poreznom reformom, ali i rebalansom proračuna, a možda tek i s proračunom za 2015. godinu, otprilike se može naslutiti da bi Vlada mogla podjednako imati problema s oba dokumenta. Vladajuća većina je po prvi put na ozbiljnom testu, i stoga je pomalo neshvatljivo tako čvrsto inzistiranje Vlade da baš do kraja ukine brdsko-planinske beneficije za 9 goranskih općina. Stoga je potpredsjednik Grčić donekle i popustio: sam brdski zakon neće se do kraja ukidati nego mijenjati, goranske općine dobit će i 10 posto poreza na dohodak kroz kapitalnu »štednju« u HBOR-u kao što imaju i otoci – ali ostaje pitanje zašto se Zakon o otocima ne dira, a brdsko-planinski praktički suspendira, ako ne i ukida. Uz to, Vlada tvrdoglavo ostaje na indeksaciji razvoja po kojoj su Gorani među bogatijima u Hrvatskoj, za što svi znaju da realno nije tako. Oni se već rugaju na vlastiti račun, pa kažu: svaki put kad jedan stari čovjek u Gorskom kotaru umre, Gorani su bogatiji, jer indeks razvijenosti time raste, što je nevjerojatan statistički apsurd, ali je argument Vladi. Razlozi su to sve zašto je na stranu goranskih načelnika stao i župan PGŽ-a Zlatko Komadina koji pred svojim biračima teško može pravdati gubitak preko 40 milijuna kuna godišnje za Gorski kotar. I on je, a još više goranski načelnici iz SDP-a, u »lose-lose« situaciji: ako budu išli protiv Vlade, a pogotovo ako se načelnici nađu čak i na ulici, na Markovu trgu, na prosvjedu protiv Vlade, izdat će politiku stranke kojoj pripadaju; ako pak ne stanu na stranu svojih ogorčenih građana, izgubit će njihovu podršku, a time im mandati doista postaju besmisleni i bez daljnjeg legitimiteta. Jednako im je upitna i budućnost na nekim idućim izborima: Gorani će teško podržavati ovakav SDP, a još manje pojedince-načelnike ako ih iznevjere. Zato je župan Komadina, primjerice, vrlo decidirano izabrao stranu: rekao je da jest SDP-ovac, da ga SDP jest doveo na mjesto župana, ali neposredno su ga birali građani, zato je ipak prije svega župan koji štiti cijelu jednu regiju. Opredijelio se protiv rješenja iz vlastite stranke što mu, doduše, sve lakše pada sada kad je ionako već u očima javnosti cijele Hrvatske jedini deklarirani protukandidat vlastitom stranačkom šefu Zoranu Milanoviću. Načelnicima pak ostaje još tjedan dana za razmišljanje hoće li i sami na prosvjed na Markov trg. I tu je jedan apsurd više: goranski načelnici naravno nisu svi iz iste stranke, četiri su iz SDP-a, dio je nezavisnih, a dva su HDZ-ova. Ovi potonji svakako žele na prosvjed i oštri su u kritici Vlade, ali su ipak umjesto sastanka s predstavnikom Vlade Grčićem izabrali Kolindin skup u Zagrebu. Toliko o želji za rješavanjem problema i popravljanjem stvari. Nije stoga čudo da je onda i jaz među samim goranskim načelnicima svakoga dana sve dublji. Na koncu, treba pažljivo pročitati i sam Grčićev prijedlog: potpomognuta područja opstaju (ne izrijekom), ostaje i dio poreza na dohodak, a ostaju i izravne državne potpore, ali više ne »bianco« nego ih sada treba zaslužiti: država će i izravno pomagati, a najvećim dijelom sufinancirati EU projekte za sve potpomognute krajeve i općine. No, projekt treba znati napisati i aplicirati. Novac više neće dolaziti sam od sebe, ni državni ni europski. I to je ključna razlika. »Da su se na vrijeme pripremili za rad, znoj i konkurenciju s ostalima, Gorani ne bi imali nikakav problem. Odavno im je to rečeno, imali su vremena pripremiti se i raditi na projektima. Što im znači 20 milijuna kuna svima zajedno godišnje, ako općine pojedinačno od EU uz potporu države mogu dobiti i možda 300 milijuna za jedan zajednički infrastrukturni projekt. No, to treba znati i treba puno raditi«, kažu u Vladi. Istina. Ali ova je Vlada vrlo malo osjetljiva na tradiciju, na socijalu, na sentiment, na iznimke. Ponaša se, doista, kao tipična neoliberalna politika koja nema poštede ni za koga. Vjerojatno s pravom, jer novaca u Hrvatskoj više nema. No, SDP-ovi birači i građani očekivali su od nje nešto drugo. Hoće li baš sad, kad je počela raditi na reformama, ostati bez podrške svojih najvjernijih birača?
