Objava optužnice protiv Milana Bandića već dva dana »zabavlja« javnost – po jednima, optužbe su izuzetno teške i ne treba biti čuđenja zbog Bandićeva pritvaranja jer se radi o ukupnoj šteti od oko 20 milijuna kuna. Po drugima, sve je potpuno šuplje jer se većina inkriminacija odnosi na niz bizarnosti poput zapošljavanja raznih djevojaka i prijatelja vodećih ljudi Bandićeve strukture, te korištenje službenih auta u privatne svrhe, čak do toga da su se službenim autima vozili u Bandićevu rodnu Poganu Vlaku na svinjokolje! Sve zajedno na trenutke zvuči smiješno i trivijalno, mada bi se ugovor o zbrinjavanju otpada težak milijune, potpisan bez javnog natječaja, teško mogao nazvati komičnim.

  Radi se zapravo većinom o inkriminaciji trgovanja utjecajem iz Kaznenog zakona koji je tek nedavno donesen, i koji je dosad izmicao oku javnosti jer nije bilo kapitalaca koje je zakačio. On kaže: »Tko iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti, ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti, kaznit će se kaznom zakona od 6 mjeseci do 5 godina«. Kad je riječ o davanju ili primanju mita, kazna se penje do 10 godina, ali odnosi se i na »ponudu ili obećanje mita za sebe ili drugoga«.

  Zakon je donesen u ljeto 2011. godine, u postsanaderovsko vrijeme kad je Vlada Jadranke Kosor provodila snažnu antikorupcijsku politiku i u trenutku kad je Hrvatska ispunjavala zadnje uvjete u pregovorima s EU. I zapravo je instrument za kažnjavanje praktički bilo koje javne i utjecajne osobe, svakog »lokalnog šerifa«, upravo kako je novi šef DORH-a Danko Cvitan u inauguracijskom govoru locirao fokus svoga rada.

  Svaki državni ili javni dužnosnik koji se nađe pod mjerama praćenja, možda iz sasvim nekog drugog razloga, vrlo lako može potpasti pod ovu odredbu. Svaki telefonski poziv kojim netko ugovori ili zamoli posao za svoga prijatelja u javnoj službi praktički je moguća inkriminacija. Postavlja se pitanje; što je primjerice s dogovorima o zapošljavanju stranačkih ljudi, pa i SDP-ovih, na niže dužnosti u državnom ili lokalnom sustavu? Je li i to trgovanje utjecajem, ako se ekstenzivno shvati? SDP-ova Vlada doskočila je tome sistemom koji se zove »revolving door«, a riječ je o odluci da su u ministarstvima najbliži suradnici ministara birani na mandat od 4 godine, dok su ranije primjerice državni tajnici bili zaposleni na neodređeno vrijeme, kao obični državni službenici, dok sadašnja ekipa po ministarstvima ima otići zajedno s ministrima nakon izbora. Ti ljudi nisu zapošljavani po natječaju, nego po osobnim odlukama ministara. Je li i to »trgovina utjecajem«?

  Što je najvažnije, djelo trgovine utjecajem utvrđuje se u prvom redu svjedočenjima sudionika – dakle, riječ jednoga protiv riječi drugoga. Pritom je jedan pokajnik, i ide kući, a drugi ostaje u zatvoru 5 godina. Očekuje se stoga ga će u Bandićevom slučaju još štošta isplivati i da će priče o tome kako se njegovi kumovi međusobno bespogovorno štite i rodijački vole, brzo pasti u vodu.

  Teren je sklizak i ovakva zakonska odredba opasna je za aspolutno sve javne službenike i dužnosnike – tako treba i biti. No, praktički, politika je sama na optuženičkoj klupi, jer svaka politička hobotnica, bila kriminalna ili legitimna, uvijek počiva na mreži utjecaja i trgovanjem njime, bilo za zapošljavanja, bilo za donošenje odluka. Treba pripaziti da se i s tom odredbom ne počne manipulirati u političke svrhe. I kupovina parlamentarne većine donedavno je bila česta pojava, a evo na slučaju Željka Sabe vidimo da se može biti osuđen i za ponudu da oporbeni vijećnik koji podrži neku odluku gradonačelnika za to dobije članstvo u jednom nadzornom odboru, što je bila prečesta pojava u mnogim lokalnim vlastima.

  Ključno je, dakle, koga netko u policijsko-pravosudnom sustavu odabere u fokus svoga istraživanja, jer svakome se može nešto slično iskopati. Milan Bandić bio je u fokusu istraživanja već mjesecima, i očito je da su zapošljavanja po rodijačkoj liniji i vozikanje autima »slučajno« upali u priču, kao bonus uz Pripuza i velike zamjene zemljišta. Je li onda ovaj slučaj ipak i – politički? U to uostalom ne sumnja tri četvrtine građana.