Izlazak Martine Dalić iz HDZ-a, neovisno o tome što on sigurno neće polučiti veće potrese u HDZ-u, nije marginalna stvar. Čak i ako se na to odlučila samo zato što joj Tomislav Karamarko nije ponudio mjesto ministra financija, njezine su riječi dokaz koliko je neozbiljna politika s kojom HDZ ponovno planira osvojiti vlast u državi.

   U HDZ-u sigurno »ima puno retorike, stvaranja dojma i percepcije, a zapravo je stranka potpuno nepripremljena za preuzimanje vlasti, bez stvarne spremnosti za pripremanje reformi, njihovo javno tumačenje i kasnije provođenje«. Martina Dalić upozorila je, dakle, na ono što svi znamo i vidimo, da se politika svela na PR i dojam, a to je među ostalim potvrdila i objava koalicijskog ugovora HDZ-a i HSLS-a koji je najavljivan kao vrhunski plan i program za sljedeću petoljetku, a zapravo samo uključuje kadrovsku križaljku i podjelu plijena. Vlast kao svrha samoj sebi.

   No, uostalom, ni sa SDP-om nije drugačije – osim neozbiljne metode pokušaja i pogrešaka, od outsourcinga preko spin-offa do in-housa, ova Vlada uglavnom se bavi samo vlastitom percepcijom. Plasiraju se najave koje zvuče inventivno, a onda se od njih odustaje. Odgovornost je opet na razini percepcije.

   Ne čudi stoga što je povjerenje hrvatskih građana u političare na najnižim granama ikad. Bit će zanimljivo vidjeti koliki će biti odaziv na parlamentarne izbore 2015., jer osim što su građani razočarani, oni su i ljuti. Njima je politike dosta, a paradoksalno je da se politika od tog negativnog trenda pokušava spasiti potpuno suprotnim inicijativama – referendumima i izravnom plebiscitarnom demokracijom, gdje će se odluke donositi izravno od naroda. Čak je i aktualni šef države Ivo Josipović za tim posegnuo.

   No, to što je jedan referendum, onoj o obitelji prošle godine, bio po odazivu uspješan, apsolutno ne znači i da će bilo koji drugi referendum dobiti dobar odaziv građana. Ova inflacija referenduma, na kojima bismo sada valjda trebali odlučivati čak i o izbornom zakonu, isto je kontraproduktivna. Pa građani i ne žele da se njih pita da odlučuju o svemu, čak i o izbornom sustavu i njegovim posljedicama po parlamentarnu demokraciju. Sigurno se ne smatraju ni dovoljno stručnima i upućenima – pa građanski odgoj još nije uveden, zar ne? Prvo bi vjerojatno trebalo održati referendum o tome znaju li birači uopće što je prohibitivna klauzula, ili što je uopće D’Hontova metoda?! Pa, to su teme u koje se razumije ukupno pet stručnjaka u državi. Ideja da o takvim stvarima izravno odlučuje narod je opasna.

   No, tom osjećaju revolta na koncu pridonosi i sama vlast. Milanovićemo protivljenje ideji o preferencijalnom glasanju, u čemu se jedino složio s Karamarkom – ne pridonosi rastu povjerenja u politiku. Upravo obrnuto. Stranački establishmenti protive se izravnijem utjecaju građana, a referendume predlažu i provode samo kako bi lakše manipulirali.

   E, za to nikome ne treba doktorat iz politologije. Velike stranke i njihovi lideri grčevito se bore za svoje pozicije, no svejedno partitokracija slabi. Uveli niži prag ili ne, na referendumu ili ne, unutarnja snaga velikih stranaka slabi. Napuštaju ih vlastiti članovi, a kamoli tek birači.