Kunem ti se Bogom, neću više s tobom, Andrea – to je bio jučerašnji hit dana u Banskim dvorima, odakle je otišla ministrica kulture Andrea Zlatar Violić nakon afere s neopravdanim putnim nalozima. Premijer Zoran Milanović brzopotezno je prošlog tjedna, čim je u Saboru HDZ skrenuo pažnju na problematični nalaz Državne revizije, od šefice HNS-a Vesne Pusić zatražio da smijeni neopreznu ministricu kulture, a u izbornoj godini u kojoj HNS-u socijaldemokrati trebaju kao kruh, sve je predstavljeno kao inicijativa HNS-a.

  Jučer su se HNS-ovci natjecali u osudi ponašanja svoje kolegice, koju su zapravo jedva natjerali na ostavku – uostalom, to se i vidi iz njenog pisma upućenog premijeru, gdje još jednom ističe da su svi računi od putnih naloga zatvoreni i plaćeni, te da šteta za državni proračun nema.

  Iz HDZ-a pak upozoravaju da su vladajući itekako dobro znali za nalaz Državne revizije, jer se radi o izvješću za 2013. godinu, ali namjerno nisu reagirali, sve dok cijela priča nije došla do Sabora i šire javnosti, a onda se naglo ljestvica opet podigla na maksimum, i HNS-ova ministrica je morala otići.

  I točno je – kad su afere u pitanju, puno lakše iz Vlade »lete« ministri koji nisu SDP-ovi. Ministri koji dolaze iz redova SDP-a lete praktički isključivo zbog osobnih sukoba s premijerom – od prvog koji je otišao, Zlatka Komadine, preko Slavka Linića, Rajka Ostojića, do Željka Jovanovića koji je kolateralno morao otići u jeku slučaja Linić. I Mirela Holy zapravo je otišla zbog sukoba mišljenja s premijerom Milanovićem oko famoznog maila u kojem je tražila uslugu za svoju poznanicu, i javno se sporila sa šefom oko toga da taj razlog nije dovoljan za napuštanje Vlade. A onda ju je on pritisnuo, i morala je otići – kako legenda kaže, po sugestiji svoga prijatelja Emila Tedeschija s kojim se u tom trenu družio na Hvaru. Jedino je od SDP-ovaca Neven Mimica otišao svojevoljno, u Europsku komisiju, a svi ostali zapravo su otišli zbog unutarstranačkih sporenja, a ne afera u koje bi bili umočeni ili zbog kojih bi se protiv njih vodili kazneni postupci. Uvijek je sve završavalo na tračevima po medijima, raznim plasmanima, bilo da je riječ o Spačvi ili ECMO uređajima u zdravstvu, no te afere nikad nisu zapravo došle do razine sudskih presuda.

  Kad su u pitanju SDP-ovi ministri od osobna Milanovićeva povjerenja, neki su pak pošteđeni bilo kakve odgovornosti: Siniša Varga može i na skijanje u službenom autu, mogao je za mandata u HZZO-u trošiti na opremu i edukaciju djelatnika u vlastitoj udruzi koju je vodio, koliko hoće. Mihael Zmajlović može trošiti milijune na iznajmljene prostore, iako DUUDI ima bezbroj državnih prostora na raspolaganju. Branko Grčić može biti vječni optimist bez obzira na učinak u Vladi, a Siniša Hajdaš-Dončić može i nakon odustanka od monetizacije ostati ministar, mada je izrijekom bio rekao da će dati ostavku propadne li taj projekt. Poslije se pokazalo da će novi plan, onaj s mirovinskim fondovima kao vlasnicima autocesta zapravo značiti da država definitivno ostaje bez pretežitog vlasničkog udjela (jer će se fondovima dati u prodaju 51 posto, ne 49 što je uobičajeno), biti zapravo »opasniji« za nacionalne interese od same monetizacije, no Hajdaš-Dončić je i dalje tu gdje je i bio, i nije uopće opcija da ga se Milanović odrekne.

  Isto je, eto, i sa Zlatar Violić – bez puno razmišljanja, HNS ju je bio prisiljen smijeniti, iako nema adekvatnu zamjenu i na čudu su što sad s tim resorom dalje učiniti. Naravno, kad je u pitanju šefica HNS-a, to ne vrijedi: iako se vozila Vladinim avionom iz Turske da stigne na stranački sastanak, to nije za vrh Vlade bio problem.

  Tako je jedini zaključak da kolateralno u ovoj Vladi redovito stradaju oni – najslabiji, koji su ili žrtve unutarkoalicijskih odnosa u izbornoj godini, ili pak unutarstranačkih ratova u SDP-u.

  Lijepo je da je ljestvica visoko, ali bilo bi OK i da se natjecanja održavaju uvijek u istoj kategoriji, a ne da neki padaju na prvoj preponi, a neki trče maraton, iako ni 100 metara ne mogu prevaliti.